Izraz "patološki lažljivac" postao je česta etiketa za sve, od korumpiranih političara do negativaca iz reality showova. No što zapravo znači kada je nečija neiskrenost "patološka"? Unatoč uvriježenoj slici lukavih i gotovo karikaturalno zlih osoba, ta se oznaka u stvarnosti odnosi na vrlo mali broj ljudi i podrazumijeva specifične obrasce ponašanja.
Riječ je o obrascu ponašanja, a ne o zasebnoj bolesti priznatoj u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje, DSM 5. Iako na prvi pogled može djelovati manipulativno, takvo ponašanje obično odražava dublji psihološki nemir i ranjivost, objašnjava psihijatrica dr. Christina Ni.
Drugim riječima, pravi patološki lažljivac nije nužno osoba koja vam pokušava zagorčati život, nego netko čije ponašanje pokreću unutarnji razlozi. U nastavku stručnjaci objašnjavaju ključne znakove.
Svatko povremeno slaže, bilo da je riječ o bezazlenoj laži ili pokušaju izbjegavanja odgovornosti. Međutim, patološko laganje gotovo je stalna navika, kaže dr. sc. Drew Curtis, izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu Texas u Tyleru. "Govorimo o prosjeku od devet do deset laži dnevno", ističe dr. Curtis, koji se bavi istraživanjima na ovu temu. U suštini, to je manje svjestan izbor, a više automatska reakcija.
Nitko ne postaje patološki lažljivac zbog jedne svađe ili jednog izoliranog slučaja. Kako objašnjava dr. Curtis, riječ je o širem, kroničnom obrascu koji se proteže na gotovo sve odnose, situacije i teme. To znači da takva osoba ne iskrivljuje istinu samo kad je s nekim u sukobu ili ne uljepšava svoje kvalifikacije samo da bi impresionirala kolege, nego kompulzivno laže obitelji, suradnicima, na društvenim događanjima i u usputnim razgovorima s nepoznatim ljudima.
S obzirom na izraz "patološki", lako je pretpostaviti da osoba laže zbog pažnje, moći ili osobne koristi. No "za razliku od strateških laži koje služe izbjegavanju kazne ili ostvarivanju koristi, patološke laži ne donose očitu korist", objašnjava dr. Ni. Istraživanje dr. Curtisa čak pokazuje da patološki lažljivci često nisu ni svjesni da lažu. Motivacija je, kaže dr. Ni, unutarnja: želja da se osjećaju vrijednima, prihvaćenima ili da imaju kontrolu.
Mogli bi se, primjerice, pretvarati da gledaju iste serije kao i prijatelji ili tvrditi da im je omiljena boja ona koja im se zapravo uopće ne sviđa. Riječ je o relativno bezazlenim lažima koje se razlikuju od namjerne manipulacije ili svakodnevnih laži, poput tvrdnje da vam se sviđa prijateljeva loša frizura samo da ga ne biste povrijedili. U nekim slučajevima, dodaje dr. Ni, "oni možda iskreno vjeruju u dijelove vlastitih lažnih priča" ili su takvo ponašanje naučili još u djetinjstvu od roditelja, iako stručnjaci napominju da je potrebno još istraživanja kako bi se razumjeli temeljni uzroci.
Budući da je laganje tako česta navika, patološki lažljivci obično nisu osobito vješti u tome, kaže dr. med. Owen Scott Muir, psihijatar iz Connecticuta. "Vješti manipulatori ne žele uništiti svoju sposobnost uspješne manipulacije, a razotkrivanje bi upravo to učinilo", objašnjava dr. Muir.
S druge strane, "patološki lažljivci neprestano lažu, zbog čega je njihove tvrdnje komično lako provjeriti". Mogu se, primjerice, hvaliti da su istrčali maraton, što se lako može provjeriti na internetu, ili različitim prijateljima ispričati različite verzije iste priče.
Jedna od najvećih zabluda jest da su patološki lažljivci savršeno zadovoljni time što obmanjuju druge. "U istraživanju koje sam proveo, mnogi su rekli da osjećaju kajanje satima, pa čak i danima kasnije", objašnjava dr. Curtis. "Preispitivali bi sami sebe i pitali se: "Zašto sam lagao?" Ipak, taj osjećaj ne zaustavlja nužno obrazac ponašanja. "To je zato što laž ispunjava i psihološku funkciju", pojašnjava dr. Ni. "Ona privremeno ublažava njihovu nesigurnost ili strah od odbijanja, što je čini nezdravim obrambenim mehanizmom" kojeg se teško riješiti.
Za one koji su svjesni svojih postupaka i žele se promijeniti, liječenje je manje usmjereno na samo "zaustavljanje" laganja, a više na razumijevanje onoga što pokreće tu kompulziju i na razvijanje zdravijih načina suočavanja. Dr. Curtis navodi da je jedna od tehnika poticanje ponašanja koja se žele češće vidjeti, poput govorenja istine, uz istodobno ignoriranje laži. To je, ističu psihijatri, iznimno težak proces, ali i proces koji pokazuje koliko je patološko laganje zapravo složeno, osobito u usporedbi s dramatičnim prikazima u medijima.