Popularna glazba ranijih vremena posjedovala je čarobnu osobinu da se sklada odlična pjesma koja ujedno postane veliki hit. Desetljećima nakon što je harala top listama na pjesmu nabasaju nove generacije te joj popularnost ne prolazi. A i oni koji vole malo detaljnije analizirati glazbu uoče da je naizgled jednostavna i pitka stvar uz koju su plesali vaši roditelji bila malo remek djelo harmonije i melodije.
Ovaj put se vraćamo u davne osamdesete godine prošlog stoljeća i dajemo primjere upravo takvih hitoidnih pjesama koje su napisali vrlo talentirani skladatelji.
Ljubavna pjesma Marvinu Gayeu
Gitarist Spandau Balleta Gary Kemp 1983. piše ljubavnu pjesmu svojoj tadašnjoj ljubavi Clare. Kao treći singl s njihovog trećeg albuma zasjela je na vrh britanske, kanadske i irske liste, dok je u SAD-u primila posebnu nagradu za preko četiri milijuna emitiranja na radiju. No, to sve ionako možete guglati i sami, ovdje je puno bitnije objasniti što joj to daje posebnu draž.
Šarm ove pjesme u G duru jest da se na lijep način povremeno gubi tonalni centar. Primjerice, kitica počinje s akordima G, Hmol i C te bi se tu sasvim logično uklopio D, ali namjesto njega imamo "nepripadajući" Es. Slično se događa i prije samog pripjeva - očekujemo D kao završni akord (I want the truth to be SAID), ali odjedanput iskače famozni F9. U oba slučaja zapravo se radi o istom triku da se unutar durske ljestvice odjedanput nađu i tonovi iz paralelne mol ljestvice (konkretno, G mola).
U suštini je to prekrasna posveta Kempovoj glazbenoj ljubavi Marvinu Gayeu (kojega se i spominje u stihu "Listening to Marvin all night long"), velemajstoru soula koji je također znao miješati durske i molske ljestvice.
Pjesma ulazi u uho najviše zahvaljujući onome jednostavnom a-ha-ha-haa na početku (na što su ih nadahnuli Beatlesi s Dig a Pony), a vrijedi spomenuti i odličnu modulaciju s G na Es u solaži na saksofonu. Ovih 350 milijuna pregleda na YouTubeu nismo napravili samo mi matori dinosauri.
Zagonetka u glazbi
Tekst pjesme Riddle, kao i video, kako je i sam autor Nik Kershaw istaknuo, namjerno nemaju neko značenje i zato su nerješiva zagonetka. Što nas ne priječi da uživamo u melodiji i harmoniju. I tu se pojavljuje isti recept kao i u True - u pjesmi pisanoj u A duru odjedanput iskaču akordi iz A mola. Manje talentirani skladatelj bi u retku "All for anything but light" nakon Cis mola i D išao na sigurno i stavio A ili E, no, Kershaw se opredijelio za "čudni" Dis, pa još uz to molski, kojega onda slijedi Ais mol, protivan bilo kakvoj "normalnoj" A dur ljestvici.
A ono što se događa u takozvanom mostu (od "I got time to kill") zbunjuje svojom zagonetnošću i one koji vole izanalizirati svaki detalj. Bitno je zamijetiti da se u toj hrpi akorda u jednom trenutku namjesto A pojavljuje B ("thanks to the calling of the WILD"), čime dolazi do lagane modulacije koja lagano podiže i raspoloženje pjesmi, ali koju, baš kao u nekoj čaroliji, običan slušatelj i ne zamijeti.
Poput dobrog mađioničarskog trika, dok smo mi zadubljeni u tumačenje teksta i spota, prava magija događa se u glazbi. I u pjevljivom pripjevu koji se može i zviždukati.
"Bezvezan" prijelaz
Mark Hollis spada u kultne autore osamdesetih godina, zaradivši taj statusprije svega kasnim albumima Talk Talka, na kojima je začeo smjer takozvanog post-rocka. No, svoj je skladateljski genij znao pokazati i u ranijim pjesmama koje su smjerale na širu publiku. Posebno u ovoj stvari (skladanu s Tim Friese-Greenom), čiju će hitoidnost zapaziti publika tek desetljećima kasnije u izvedbi No Doubta.
Kitica je Es duru (i to u neobičnom miksolidijskom modalu), ali njezin posljednji akord je E, dakle, viši za polustupanj, onaj koji kao i kod Kershawa običnom slušatelju umije i promaknuti. No, zbog tog "neprirodnog" (enharmonijskog) E predpripjev i pripjev prelaze u prirodnu A mol ljestvicu, da bi se u instrumentalu prije druge kitice pomoću prekrasno odabranog F mola lijepo sve vratilo u izvorni Es.
Modulacija s Es dura na A mol vrlo je neobična, jer se radi o načelno dosta bezveznom intervalu kojega ćete jako rijetko čuti u popularnoj glazbi. No, genijalnost je u tome što je baš tako čudan interval zazvučao krajnje lijepo i pitko.
Lijepo i nestručnjacima
Kratak rezime prije no što objasnimo jednu od najpopularnijih pjesama osamdesetih godina, za koju se svatko iz moje generacije zasigurno sjeća kad ju je prvi put čuo. Ako ste imali dobru nastavu glazbenog odgoja, onda ste vjerojatno čuli da je glavna odlika klasične glazbe 20. stoljeća nestanak tonalnog centra. Razvila se atonalitetnost, dakle, nema više da je djelo u C duru ili E molu, itd.
Autori popularne glazbe nisu mogli u tome do kraja slijediti klasičare (jer bi izgubili slušatelje), ali su se tamo negdje od vremena Beatlesa i Beach Boysa počeli igrati s tonalitetima tako da više niste baš sasvim sigurni koji je pravi tonalni centar pjesme. I to je upravo ono što su svaki na svoj način napravili i autori već navedenih pjesama.
Naravno da takvo poigravanje očekujete i od već prekaljenih studijskih glazbenika koji su se okupili u grupi Toto. I oni koriste već navedeni postupak uzimanja akorda iz paralelnog mola. U kitici (koja je u H duru) odjedanput će im se naći A iz H mola, a dodatni "kaos" nalazimo u pripjevu - Fis mol (a trebao bi dur), iza kojega slijede D i A, svi "zalutali" iz molske ljestvice.
Naše uho ne mora biti posebno stručno da bi čulo te neobičnosti i opet ih doživjelo kao nešto lijepo. Barem ako je suditi po 1,3 milijarde pregleda samo na YouTubeu. Ima nas tu iz doslovce svih generacija.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.
Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.