Djeca koja su odrastala uz roditelje koji su bili prezaposleni ili nisu posvećivali dovoljno vremena zajedničkoj igri mogu razviti obrasce ponašanja koji ih prate i u odrasloj dobi. Iako roditeljstvo ne može biti samo igra, ona je važan dio emocionalnog, društvenog i kognitivnog razvoja djeteta. Kada zajednički trenuci igre izostanu, to može utjecati na način na koji djeca kasnije grade odnose, rješavaju probleme i doživljavaju sebe.
Manjak interesa i znatiželje
Igra je povezana s brojnim aspektima dječjeg razvoja, uključujući razvoj mozga. Portal Childcare.gov navodi da djeca kroz maštovitu igru uče kreativno razmišljati, kroz rješavanje problema razvijaju kritičko mišljenje, bolje razumiju uzroke i posljedice te jačaju pamćenje.
Igra tako potiče znatiželju, koja je važna za učenje i razvoj novih vještina. Ako roditelji rijetko sudjeluju u takvim aktivnostima ili ih ne potiču, djeca mogu s vremenom postati manje zainteresirana za istraživanje novih stvari, a taj se obrazac može nastaviti i kasnije u životu.
Sumnja u vlastite sposobnosti
Zajednička igra s roditeljima može pomoći djeci da razviju samopoštovanje. Kada dijete samo složi slagalicu, osmisli novu igru ili pronađe rješenje za neki problem, dobiva osjećaj uspjeha i vlastite sposobnosti.
Christina Pay, docentica na Sveučilištu Utah State, objašnjava da djeca kroz istraživanje i svladavanje izazova razvijaju nove vještine. "To im jača samopouzdanje i otpornost, a oboje im je potrebno kako bi se suočili s budućim životnim izazovima", ističe Pay.
Bez takve podrške djeca mogu teže razviti osjećaj ponosa zbog vlastitih postignuća, što kasnije može utjecati na njihovo samopouzdanje u privatnom i poslovnom životu.
Poteškoće s nošenjem s emocijama
Kada se roditelji opuste, šale i igraju s djecom, pokazuju im kako se nositi sa stresom i kako izraziti emocije na zdrav način. UNICEF ističe da zajednička igra i smijeh potiču osjećaj povezanosti i ugode te mogu pomoći u smanjenju stresa.
Iz UNICEF-a također navode da igra djeci omogućuje izražavanje osjećaja i problema za koje još nemaju dovoljno riječi. "Igra im omogućuje da izraze stvari s kojima se bore, a za koje još nemaju riječi kojima bi ih u potpunosti objasnili", navode.
Kroz igru djeca uče emocionalnu regulaciju, odnosno kako se nositi s razočaranjem, prihvatiti poraz, ali i uživati u sretnim trenucima.
Socijalna anksioznost
Igra pomaže djeci da nauče kako komunicirati s drugima i snalaziti se u društvenim situacijama. Sa Sveučilišta Greater Manchester poručuju da igra s drugima nije samo način zabave. "Djeca kroz njih uče pregovaranje, suradnju, razumijevanje tuđih perspektiva i rješavanje sukoba", stoji u njihovoj objavi.
Djeca koja nisu imala dovoljno prilika za zajedničku igru s roditeljima ili drugom djecom mogu kasnije imati manje sigurnosti u društvenim situacijama. Mogu im biti teži razgovori, sklapanje prijateljstava ili zauzimanje za sebe. U odrasloj dobi to se kod nekih ljudi može povezivati s većom nesigurnošću u društvu ili izbjegavanjem određenih situacija, iako na razvoj socijalne anksioznosti utječu brojni čimbenici.
Nepovjerenje prema drugima
Igra jača povezanost između roditelja i djece. Kroz zajedničke trenutke djeca stvaraju lijepe uspomene i dobivaju osjećaj da je roditelj osoba kojoj se mogu obratiti i s kojom mogu otvoreno razgovarati.
Kada igre i opuštenih trenutaka nema dovoljno, odnos roditelja i djeteta može postati više usmjeren na pravila, obaveze i disciplinu nego na bliskost. Djeca kroz igru uče vjerovati drugima i otvarati se. Kasnije u životu manjak takvih iskustava može otežati stvaranje bliskih odnosa, a dugotrajna usamljenost može negativno utjecati na mentalno zdravlje.