Način na koji doživljavamo sami sebe uvelike se temelji na porukama koje smo primali tijekom odrastanja. Odrasli koji su se kao djeca osjećali izdvojeno, zanemareno ili neželjeno često razvijaju destruktivne obrasce ponašanja. Ako smo odrastali uz prihvaćanje i podršku, lakše razvijamo samopouzdanje i vjeru u sebe, dok suprotno iskustvo može ostaviti dugotrajne posljedice. Prema istraživanjima, ovo su najčešće osobine i navike koje se mogu razviti kod takvih ljudi.
Kao društvena bića, ljudima je potrebna povezanost s drugima kako bi se razvijali. Studija iz 2017. o socijalnoj isključenosti kod djece i adolescenata upozorava na "pogubne posljedice za emocionalno i bihevioralno zdravlje". Istraživanje pokazuje da isključenost u ranoj dobi oblikuje buduće odnose i smanjuje prosocijalno ponašanje. Zbog toga se razvija duboko ukorijenjen strah od odbijanja i poteškoće u stvaranju bliskih odnosa, piše YourTango.
Djeca koja su bila uspoređivana s drugima često razvijaju nisko samopouzdanje. Takva iskustva stvaraju snažnog "unutarnjeg kritičara" koji stalno umanjuje vlastite uspjehe. Osjećaj inferiornosti može se javiti bez obzira na stvarna postignuća. To dugoročno iscrpljuje i zahtijeva svjestan rad na promjeni takvih uvjerenja.
Stalno kritiziranje u djetinjstvu može dovesti do straha od neuspjeha. Takve osobe često razvijaju perfekcionističke sklonosti kako bi izbjegle negativnu pažnju. Zbog toga izbjegavaju nove izazove i ne žele riskirati u osobnom i profesionalnom životu. Time ograničavaju vlastiti razvoj i napredak.
Nedostatak bezuvjetne ljubavi u djetinjstvu može dovesti do stalne potrebe za potvrdom. Takve osobe često zanemaruju vlastite potrebe kako bi zadovoljile druge. To može biti povezano s anksioznim stilom privrženosti u odrasloj dobi. Ipak, takvi obrasci mogu se promijeniti svjesnim radom na sebi.
Djeca koja su bila pod stalnim pritiskom izvrsnosti često i u odrasloj dobi osjećaju potrebu dokazivanja. Takvo ponašanje može dovesti do iscrpljenosti i povećanog rizika od sagorijevanja. Profesorica psihologije dr. Kristin Neff ističe da suosjećanje prema sebi znači biti ljubazan prema sebi u trenucima neuspjeha. "Umjesto da se nemilosrdno osuđujete, budite puni razumijevanja prema sebi", objašnjava.
Ako su emocije u djetinjstvu bile zanemarivane, osoba ih često potiskuje i kasnije u životu. Takve osobe ne znaju kako obraditi vlastite osjećaje niti ih izraziti. To može otežati stvaranje zdravih odnosa. Srećom, emocionalna svjesnost može se razviti kroz praksu.
Socijalna isključenost narušava osnovnu potrebu za pripadanjem. Prema znanstvenim istraživanjima, takva iskustva mogu smanjiti osjećaj sigurnosti i zadovoljstvo životom. Ljudi tada često reagiraju povlačenjem ili nepovjerenjem prema drugima. Zbog toga im je teže održavati stabilne odnose.
Izbjegavanje sukoba često je posljedica ranijih iskustava odbacivanja. Takve osobe teško se zauzimaju za sebe i svoje potrebe. To može negativno utjecati na odnose i profesionalni razvoj. S vremenom se kroz rad na samopouzdanju može naučiti konstruktivno suočavanje s konfliktima.
Osobe koje su bile kritizirane u djetinjstvu često imaju poteškoće s prihvaćanjem komplimenata. Studije pokazuju povezanost između niskog samopoštovanja i niže produktivnosti. Takve osobe umanjuju vlastite uspjehe i fokusiraju se na negativno. Prihvaćanje pohvala s vremenom se može naučiti.
Perfekcionizam se često razvija kao pokušaj postizanja prihvaćenosti. Američko psihološko udruženje (APA) upozorava da nije riječ o zdravoj osobini: "Društveno uvjetovani perfekcionizam povezan je s depresijom i drugim problemima." Takav obrazac može biti izrazito iscrpljujuć i štetan.
Neki ljudi razvijaju privid superiornosti kao oblik obrane. Takvo ponašanje može proizaći iz potrebe za zaštitom od kritike i odbacivanja. Osoba se tada definira kroz postignuća i vanjsku sliku. Iako djeluje kao samopouzdanje, riječ je o duboko nesigurnom obrascu.