U VELIKOJ Indexovoj anketi o Dalićevu nasljedniku Slaven Bilić odnio je uvjerljivu pobjedu. Osvojio je najviše glasova, daleko ispred ostalih ponuđenih imena, od Jakirovića i Modrića do Bjelice, Olića i opcije "stranac".
U anketi konkurentskog portala, Bilić je dobio 37 posto glasova - dvostruko više od drugoplasiranog Luke Modrića s 18 posto. Nema tu dileme: narod je rekao svoje. Narod želi Bilića.
Narod je svojedobno želio i Sanadera.
No kad se raščisti magla nostalgije, kad se skine naušnica, ugasi gitara i utiša "Vatreno ludilo", ostaje jedno vrlo neugodno pitanje na koje nitko od 37 posto glasača ne nudi odgovor: što je, konkretno, Slaven Bilić napravio u dvadeset godina trenerske karijere?
Odgovor stane u jednu riječ. Ništa.
Inventura, stavka po stavku
Nemojte vjerovati meni junferu, kako me jučer nazvao Joško Jeličić. Vjerujte kronologiji. Prođimo redom, taksativno kao Ilko Ćimić.
Hrvatska (2006. – 2012.) - Jedan hit Zaprešić Boysa
Šest godina na klupi, nula medalja. Da, bile su one dvije pobjede protiv Engleske u kvalifikacijama, koje i danas služe kao glavni argument, što je otprilike kao da se na razgovoru za posao hvalite maturalnom zadaćom.
Na Euru 2008. - ispadanje od Turske na penale, nakon što se momčad prerano počela veseliti zbog gola u 119. minuti. Zatim jedini kvalifikacijski debakl modernog doba: Hrvatska pod Bilićem nije se plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010. Pa Euro 2012. i ispadanje u skupini.
Bilanca: dva velika natjecanja u šest godina, jedno četvrtfinale, jedan propušten Mundijal. Dalić, kakav je takav je, u devet godina donio je tri medalje. Bilić je u šest donio dvije pobjede protiv Engleske i jedan hit Zaprešić Boysa.
Lokomotiv Moskva (2012. – 2013.) - Deveti i otkaz
Jedna sezona, deveto mjesto u ruskoj ligi, otkaz. Deveto. U ligi u kojoj se od Lokomotiva očekuje titula, Bilić je isporučio plasman koji bi i Slaven Belupo smatrao razočaravajućim.
Beşiktaş (2013. – 2015.) - Nula trofeja i otkaz
Dvije sezone u klubu koji je gladan naslova. Trofeja: nula. Posebno pikantan detalj: njegovi nasljednici s praktički istom momčadi osvojili su dvije uzastopne titule. Bilić je, dakle, bio čovjek koji je zagrijao stolicu za tuđe prvenstvo.
West Ham (2015. – 2017.) - Sedmi pa zona ispadanja, otkaz
Ovo je vrhunac. Ozbiljno, ovo je službeno vrhunac karijere: sedmo mjesto u Premier ligi. Sedmo. Toliko je visok plafon da su ga u studenom 2017., s momčadi u zoni ispadanja, ispratili otkazom. Kad vam je životno remek-djelo sedmo mjesto, možda niste Michelangelo.
Al-Ittihad (2018. – 2019.) - Ništa, otkaz
Saudijski velikan, golemi budžet, golema očekivanja. Trajalo je kraće od prosječne saudijske ljetne temperature. Otkaz.
West Brom (2019. – 2020.) - Drugi u Championshipu pa pretposljednji u Premieru i otkaz
Evo ga, jedini opipljivi "uspjeh" karijere: drugo mjesto u Championshipu i promocija u Premier ligu. Čestitamo, bez zajebancije. Ali onda, već u prosincu iste kalendarske godine - otkaz, s momčadi na pretposljednjem mjestu. Čovjek je uspio dobiti otkaz od West Broma brže nego što prosječan Hrvat dobije termin kod specijalista.
Beijing Guoan (2019.) - Ha?
Epizoda toliko kratka da je i kineski državni cenzor propustio zabilježiti.
Watford (2022. – 2023.) - Ništa, otkaz nakon devet mjeseci
Klub koji mijenja trenere kao čarape doveo je Bilića da ih uvede u Premier ligu. Nije ih uveo. Otkaz u ožujku, nakon deset mjeseci. Kad ni Watford, klub s tolerancijom prema trenerima kraćom od TikTok videa, ne vidi razlog da vas zadrži — to je podatak.
Al-Fateh (2023. – 2024.) - Ha?
Sredina tablice saudijske lige. Klub za koji 99 posto glasača iz ankete ne bi znalo reći ni grad iz kojeg dolazi. Posljednji angažman. Od tada - ništa.
Zbrojimo. Dvadeset i kusur godina, devet poslodavaca na tri kontinenta, prosjek od oko 1,6 bodova po utakmici i nijedan osvojeni trofej, ako ne računamo promociju s WBA-om, a promociju s WBA-om osvojio je i Valérien Ismaël, pa nitko ne predlaže Ismaëla za izbornika.
Jedino u čemu Bilić trenutno ima kontinuitet jest vođenje televizijske emisije - koju, budimo iskreni, gleda otprilike onoliko ljudi koliko je pratilo Al-Fateh u gostima.
I to mu, ruku na srce, ide. Šarmantan je, elokventan, duhovit. Sjajan sugovornik. Ali mi ne biramo sugovornika. Biramo izbornika.
Argument "poznaje reprezentaciju" i ostale bajke
Glavni argument za Bilića glasi: već je vodio Hrvatsku, poznaje pritisak, igrači bi ga dočekali raširenih ruku.
Prevedeno: biramo čovjeka zato što nam je drag i zato što se dobro sjećamo 2007. To nije kadrovska politika, to je razredni sastanak. Po toj logici izbornik može biti i Dino Dvornik da je živ - i on je iz Splita, i on je rock'n'roll, i njega bi svlačionica dočekala raširenih ruku.
Drugi argument: "imao je veći postotak pobjeda od Dalića." Točno. Imao je i lakše protivnike u kvalifikacijama i nula utakmica u nokaut fazama Mundijala, jer na Mundijal - nije ni otišao. Postotak pobjeda bez trofeja isto je što i lijep životopis bez ijednog završenog posla.
A tko onda?
Ako već tražimo ozbiljno ime s ozbiljnim, svježim, mjerljivim rezultatom - ono postoji, i to nije jedno.
Sergej Jakirović
Upravo je uveo Hull City u Premier ligu. Ne 2016., ne u prošlom desetljeću - sada. Uzeo je klub iz Championshipa i odveo ga u najjaču ligu svijeta, što je konkretan, provjerljiv, aktualan trenerski rezultat kakav Bilić nije proizveo od Blaira i Busha.
Problem? Upravo taj rezultat. Čovjek koji je izborio Premier ligu neće je mijenjati za kvalifikacijske izlete u Vaduz i Jerevan, a Hull ga sigurno neće pustiti uz pljesak.
Edin Terzić
Trener s njemačkim kupom u vitrini, finalom Lige prvaka 2024. i Bundesligom izgubljenom u zadnjem kolu - dakle čovjek koji je u zadnjih pet godina igrao utakmice o kakvima Bilić priča u studiju. Hrvatski državljanin, majka iz Osijeka, trenerski odgojen - ironije li - upravo kao Bilićev pomoćnik.
Učenik je odavno prešišao učitelja. Problem? U svibnju je potpisao za Athletic Bilbao do 2028. i teško da će baskijsku katedralu mijenjati za Rujevicu u studenom.
Vladimir Petković
A ako želimo kandidata koji je, za razliku od prethodne dvojice, u ovom trenutku stvarno dostupan - postoji i Vladimir Petković.
Čovjek s hrvatskom putovnicom i biografijom kakve Bilić gleda na televiziji: Kup Italije s Lazijem, sedam godina na klupi Švicarske koju je vodio na tri velika natjecanja i s kojom je na Euru izbacio svjetske prvake Francuze, pa Alžir koji je nakon dvanaest godina suše vratio na Svjetsko prvenstvo i proveo ga kroz skupinu.
Da, Alžirci su ga nakon ispadanja u šesnaestini finala smijenili - jer u Alžiru se, zamislite, ispadanje u šesnaestini finala smatra neuspjehom koji povlači posljedice, a ne uvodom u devetogodišnji mandat.
Petković je, dakle, ostao bez posla zbog rezultata koji je identičan onome nakon kojeg je Dalić ispraćen kao legenda, i sada je slobodan, iskusan i navikao raditi s reprezentacijama, što je posao bitno drugačiji od klupskog i u kojem je - za razliku od Bilića nakon 2012. - proveo praktički cijelo desetljeće.
Jedina mrlja: s Alžirom je trenutno u sporu oko otpremnine, pa bi HNS prvi put u povijesti angažirao izbornika koji zna što piše u ugovoru.
Možda nam upravo to i treba.
Ostaje i opcija koju u anketama nitko ne voli, a koja se zove...
Etablirani stranac
Čovjek bez emocionalne hipoteke, bez duga prema '98., bez potrebe da bude svima drag, s biografijom u kojoj piše nešto više od "sedmo mjesto". Takvi treneri postoje, slobodni su i - što je u ovoj zemlji očito revolucionaran koncept - biraju se po rezultatima, a ne po broju obrada "Vatrenog ludila" na YouTubeu.
HNS sada bira između čovjeka kojeg svi vole i trenera kakvog trebamo. Sudeći po anketama, i po tome kako ova zemlja inače bira, ishod je, nažalost, poznat unaprijed.
Bilić će vjerojatno sjesti na klupu, mediji će izvući arhivske snimke iz 2007., netko će naštimati gitaru, a mi ćemo se 2028. praviti iznenađeni kad Hrvatska iz skupine ne izađe uz obrazloženje da su "dečki dali sve od sebe".
Jer to je jedino što Bilićeve momčadi u pravilu i daju. Sve od sebe. Samo što, kad se podvuče crta, momčadi uz njegovu igru nemaju bogzna što za dati.