HRVATSKA je protiv Engleske izgubila 0:7, najteže u svojoj povijesti, i odigrala utakmicu koja je bila ispod svake prihvatljive razine. Za takvu večer nema opravdanja, niti ga treba tražiti.
Može se govoriti o Slavenu Biliću, njegovim odlukama, načinu na koji je pripremio momčad i činjenici da je Hrvatska u dvije utakmice protiv Španjolske i Engleske primila 11 golova. Može se, i mora, govoriti i o igračima koji su protiv Engleske izgledali nemoćno, sporo, bez energije i potpuno neorganizirano.
Posebno je porazan bio obrambeni dio igre jer Hrvatska nije branila ni kao momčad ni kao skup pojedinaca. Nije bilo pravog pritiska na loptu, pravodobnog zatvaranja prostora, dovoljno agresivne reakcije nakon izgubljenog posjeda ni elementarne čvrstine kakvu utakmica protiv protivnika takve kvalitete zahtijeva. Engleska je prelagano dolazila u opasne zone, a hrvatska obrana iz napada u napad izgledala je sve bespomoćnije.
Sve je to legitimna tema, baš kao što je potpuno legitimno pitati je li Bilić pravi čovjek za ovaj posao. Problem počinje onda kada se iz nogometne kritike prijeđe u ono što hrvatsku reprezentaciju gotovo redovito prati nakon svakog velikog poraza. Histeriju.
Igrači bojkotiraju Bilića? Zašto bi to itko zaključio?
Dovoljno je bilo nekoliko sati nakon utakmice da se počne širiti teorija kako su igrači bojkotirali Slavena Bilića. Kao argumenti pritom se nude njihov govor tijela, nedostatak energije, slabo trčanje i opći dojam momčadi koja je protiv Engleske izgledala kao da ne zna što treba raditi. Sve to može biti dokaz katastrofalno odigrane utakmice, loše pripreme i potpunog raspada momčadi, ali isto predstavljati kao dokaz bojkota može samo netko bez grama kritičkog razmišljanja.
Bojkot izbornika ozbiljna je optužba jer podrazumijeva da su hrvatski reprezentativci svjesno izašli na teren i dopustili da ih Engleska ponizi kako bi se riješili čovjeka koji je tek preuzeo reprezentaciju. Prema toj logici Luka Modrić, Joško Gvardiol, Ivan Perišić i ostali bili bi spremni vlastiti ugled, reprezentativnu statistiku i najteži poraz u povijesti Hrvatske pretvoriti u sredstvo za rušenje izbornika.
To nije mala stvar. Ako netko tvrdi da je riječ o bojkotu, onda zapravo tvrdi da su igrači svjesno pristali na 0:7, na povijesno poniženje i na činjenicu da će ih se godinama pamtiti kao generaciju koja je doživjela najteži poraz hrvatske reprezentacije. I sve to kako bi smijenili izbornika. Takva konstrukcija nije samo nedokazana nego je i potpuno nelogična.
Za tu tvrdnju ne postoji, niti će postojati išta osim dojma ljudi koji su gledali užasnu utakmicu i pokušavaju joj pronaći objašnjenje spektakularnije od onoga najočitijeg. Puno je manje uzbudljivo prihvatiti da je Hrvatska jednostavno bila užasna, da je trener loše pripremio utakmicu, da su igrači podbacili i da je vrhunski protivnik takvu večer brutalno kaznio.
Nogomet poznaje takve večeri, samo što je Hrvatska jednu od njih ovaj put doživjela u najgorem mogućem obliku. Loša utakmica nije bojkot, a povijesni debakl sam po sebi nije dokaz nikakve zavjere. Smiješno je i suludo da se o tome uopće treba ozbiljno razgovarati.
Traženje glava
Nakon ovakvog poraza u Hrvatskoj gotovo po automatizmu kreće lov na krivce i traženje glava. Zlatka Dalića se odjednom "potjeralo" iz reprezentacije, iako je sam odlučio otići, a vrh HNS-a pokušavao ga je nagovoriti da ostane. Zdravka Mamića ponovno se priziva kao simbol nekakvog reda, autoriteta i starih uspjeha, iako je riječ o pravomoćno osuđenom čovjeku nedostupnom hrvatskom pravosuđu.
Nakon Dinamovih poraza, Zvonimir Boban postaje "antihrvat" i "prolječar" povezan s Možemo. Ako se došlo do toga da se Bobanu, jednom od najvećih simbola hrvatskog nogometa i kapetanu generacije koja je stvarala kult reprezentacije, propituje hrvatstvo, onda smo od nogometne rasprave otišli toliko daleko da je teško pronaći bolji dokaz potpune histerije.
Slučaj "ruka na srcu"
Kod Slavena Bilića otišlo se još korak dalje, i to prije nego što je uopće vodio Hrvatsku u prvoj utakmici novog mandata. Već tada se problematiziralo to što tijekom himne nije držao ruku na srcu, pa se Bilić na konferenciji za medije uoči utakmice sa Španjolskom zbog toga čak morao i ispričavati.
Dakle, čovjek još nije ni dobio priliku pokazati može li voditi reprezentaciju, a već se raspravljalo o tome zadovoljava li nečiji kriterij domoljublja. To možda najbolje pokazuje koliko cijela priča lako izmakne iz nogometnih okvira.
Naravno da je potpuno legitimno žaliti za Dalićem, uspoređivati njegove rezultate s Bilićevima, kritizirati Bobanove odluke ili pitati je li Bilić dorastao poslu. No ovdje govorimo o potrebi da se nakon svakog velikog neuspjeha pronađe skriveni plan, izdaja ili neprijatelj koji će objasniti ono što je puno jednostavnije: Hrvatska je protiv Engleske odigrala katastrofalnu utakmicu, izbornik je za nju odgovoran, igrači su bili očajni i rezultat je povijesna sramota.
Za to nam stvarno ne treba teorija zavjere.
Biliću možda slijedi rez kakav je jednom već napravio
Hrvatska ima dovoljno stvarnih problema i nema nikakve potrebe izmišljati imaginarne. Ovo je momčad koja je dugo živjela na kvaliteti velike generacije i sada se nalazi u trenutku kada će neke stvari morati mijenjati brže i bolnije nego što bi željela.
Bilić je 2006. preuzeo reprezentaciju i napravio veliki generacijski rez, a vrlo je moguće da će, želi li preživjeti ovaj mandat, nešto slično morati ponoviti. Neki veliki igrači više neće moći imati iste uloge, dio mlađih morat će dobiti ozbiljniju minutažu prije nego što bi je možda dobio u idealnim okolnostima, a reprezentacija mora ponovno pronaći energiju, brzinu i agresivnost, posebno u igri bez lopte. To su stvarni problemi i o njima treba razgovarati.
Bilić je na klupu Hrvatske došao stabilizirati momčad i početi graditi ono što će ona biti na sljedećem Euru. Možda Bilić u tome uspije, a možda i ne, ali ako nastavi ovako, neće ga spasiti ni ono što je napravio u prvom mandatu ni status bivšeg reprezentativca ni bilo kakve zasluge iz prošlosti. Rezultati poput 1:4 i 0:7 vrlo brzo pojedu svaki kredit.
Ne moramo izgubiti razum
Ako će Bilić jednog dana biti smijenjen, treba ga smijeniti zato što reprezentacija pod njim ne igra dobro, zato što rezultati nisu dovoljno dobri ili zato što nije pronašao način da iz momčadi izvuče ono što ona može dati.
Ne zato što ne drži ruku na srcu, ne zato što se fotografirao s Borisom Dežulovićem, ne zato što je nekome politički sumnjiv i ne zato što smo nakon jednog od najgorih sportskih dana u povijesti reprezentacije odlučili izmisliti da 11 hrvatskih reprezentativaca namjerno pušta golove vlastitom izborniku.
Hrvatska je izgubila 0:7. To je dovoljno strašno samo po sebi. Ne moramo uz to izgubiti i razum.