Hrvatska brodogradnja ponovno je u središtu političke pozornosti, no ne zbog novih narudžbi i proizvodnje. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) prije dvije godine objavila je studiju s poražavajućim statistikama za hrvatsku brodograđevnu industriju.
Prema tim podacima, u desetljeću nakon ulaska u Europsku uniju porinuto je 75 posto manje brodova, mjereno kompenziranom bruto tonažom, nego u deset godina prije toga.
Ulaskom u EU Hrvatska je prihvatila uvjet privatizacije svojih najvećih, državnih škverova i ubrzo izgubila nekad visoku poziciju u europskoj brodogradnji. U međuvremenu, neke od najvećih članica Unije vraćaju vlasništvo nad svojim brodograđevnim industrijama, piše Deutsche Welle.
Neizvjesna sudbina Uljanika i Brodosplita
Aktualni potezi vlasti uključuju novi pokušaj prodaje pulskog Uljanika, dok se za splitski Brodosplit zbog neaktivnosti traži oduzimanje koncesije nad pomorskim dobrom privatnom vlasniku Tomislavu Debeljaku. Unatoč pojačanom angažmanu države, plan oporavka i razvoja industrije i dalje ne postoji. Uljanik se nudi po početnoj cijeni od 11 milijuna eura, ali kupaca nema.
Riječ je o prvom velikom privatiziranom brodogradilištu koje je prije nekoliko godina propalo. Splitski škver još bi teže pronašao novog vlasnika, čak i kad bi ga sadašnji napustio. Iz vladajućih krugova uopće se ne spominje mogućnost da država preuzme ta brodogradilišta.
"Odavno govorimo da bi država morala ostati u škveru, ali iz vlade se na to ne obaziru. Ili ne znaju što bi s brodogradnjom ili zaista i dalje vjeruju da privatni vlasnici mogu bolje", kaže Boris Cerovac, radnik Uljanika i povjerenik Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske. Potvrdio je da su pulski škverani iscrpljeni od cijele situacije. Ovo je treći ili četvrti put da se suočavaju s potpunom neizvjesnošću oko sudbine Uljanika, pa im je stabilnost jedina preostala želja. Pritom, dodaje, hrvatska Vlada s njima ne komunicira niti ih pita za mišljenje.
"Nametnuta teza o gubitašima"
"Ne moramo tvrditi da možemo ovo i ono, ali svi vidimo kako se po Europi brodogradnja ponovno vraća na svoje noge. No ako dođe novi privatni vlasnik, teško je biti optimist. Pogledajte što se dogodilo u 3. maju", nastavlja Cerovac. Riječki škver, preostali od tri najveća, nedavno je kupila slovenska obitelj Šešok, a njihov prvi potez bio je ukidanje varijabilnog dijela plaće koji je primanja radnika činio podnošljivijima.
Cerovac je zabrinut da bi se isto moglo dogoditi u Puli, dok država ne pokazuje namjeru zaštititi radnike niti zadržati Uljanik i obnoviti proizvodnju. Dok se čeka zatvaranje poziva za ponude 18. kolovoza, on upozorava da ni privatnici ne mogu opstati na tržištu bez pomoći države.
"Jamstva za kredite, recimo, to je među glavnim stavkama. Ali kod nas je pogubno to što nijedna od zastupljenijih političkih opcija ne stoji čvrsto iza stava da škverovi nisu teret, nego izuzetna vrijednost. Ostala je ona nametnuta teza da smo beznadni gubitaši. U redu, ali kako je onda ostatak Europe uvidio da to nije točno, i da se država mora vratiti u brodogradnju radi njezina utjecaja na ukupnu ekonomiju", pita se Cerovac.
Europski primjeri povratka brodogradnje
U tom pogledu, europski primjeri su jasni. Francuska je 2017. povukla poteze za povratak u brodogradnju, pa je država stekla vlasništvo nad dvije najveće grupacije, Chantiers de l'Atlantique i Naval. Poljska je i ranije preuzela koncern PGZ, kojim danas kontrolira veći dio sektora.
Njemačka je prije dvije godine preuzela svog najvećeg civilnog brodograditelja, Meyer Werft. Italija nikad nije ni napustila sektor, a njezina grupacija Fincantieri danas je vodeća u Europi i šire. Slično je postupila i Španjolska, čija je Navantia partner Uljanika, iako nema naznaka da je zainteresirana za vlasnički ulazak. I Nizozemska razmatra ulazak u Damen Naval.
Uglavnom se radi o vojno-proizvodnim škverovima koji čine okosnicu nacionalnih brodogradnji. Vojna proizvodnja, potaknuta naoružavanjem Europe, otvara nove prilike, no hrvatske vlasti ne pokazuju interes ni za taj segment. Vlada u Zagrebu ignorira potpisani ugovor Uljanika i španjolske Navantije o suradnji na mogućoj izgradnji korveta za Hrvatsku ratnu mornaricu.
Istovremeno, projekt gradnje obalnih ophodnih brodova u Brodosplitu je propao. Uz to, Vlada je prošle godine ugasila Brodarski institut u Zagrebu, nekad jednu od najuspješnijih i svjetski cijenjenih domaćih znanstveno-istraživačkih institucija. "A znate da je hrvatska brodogradnja u okviru Jugoslavije spadala među tri najveće u svijetu", podsjetio je za DW politički ekonomist Luka Brkić.
"Tragično je upropašteno naše najveće znanje"
"Upravo je tragično da je samostalna Hrvatska tako upropastila svoje najveće znanje i tradiciju, uz tu industriju koju je SFRJ podupirala. Ali podupirale su ih i druge dvije sile, Japan i Južna Koreja, kao što i danas čine. Svi to čine, od Kine do Amerike, pa napokon opet i Europa - svi osim nas", rekao je Brkić.
Profesor političke ekonomije na Sveučilištu Libertas i FPZG-u smatra da ni privatizacija nije mogla uspjeti, ne samo zbog izostanka jače uloge države. On ističe da Hrvatska nema nikakvu industrijsku politiku, pa tako ni onu vezanu za brodogradnju. "Škverovi su nam privatizirani na tragikomičan način, sumnjiv otpočetka, uz ogroman javni izdatak za takozvano restrukturiranje. Sve je tu bilo suboptimalno. Šanse za dobar posao, kao što je vojna izgradnja, pretvorili su u veliki problem", kaže Brkić.
"Jasno da s utjecajem države na ekonomiju, kod tržišnog modela, postoji i pitanje moralnog hazarda. Ali postoje i načini čvrste regulacije i nadzora poslovanja, kao što vidimo danas u EU. No uzalud sve to, ako nema nikakvog impulsa da se nešto poduzme", zaključio je Brkić. Složio se s poznatom izrekom da se ploviti mora, ali je dodao da netko za to najprije mora izgraditi plovilo.