Dana 22. srpnja 1917. Aleksandar Kerenski postao je predsjednik Privremene vlade Rusije, preuzevši vodstvo zemlje u jednom od najburnijih razdoblja njezine povijesti. Nekoliko mjeseci ranije Februarska revolucija srušila je cara Nikolu II. i okončala više od tri stoljeća vladavine dinastije Romanov, no Rusija je i dalje tonula u politički kaos, gospodarsku krizu i rat.
Od odvjetnika do predsjednika vlade
Kerenski, rođen 1881., bio je odvjetnik i političar koji se zalagao za demokratske reforme. Nakon revolucije brzo je postao jedan od najutjecajnijih ljudi u zemlji, najprije kao ministar pravosuđa, zatim ministar rata, a naposljetku i predsjednik Privremene vlade.
Njegova najveća dilema bila je odluka da Rusija nastavi sudjelovati u Prvom svjetskom ratu. Zemlja je već bila iscrpljena golemim ljudskim i gospodarskim gubicima, a neuspješna ljetna ofenziva dodatno je narušila povjerenje javnosti. Istodobno su boljševici, predvođeni Vladimirom Lenjinom, jačali svoj utjecaj obećavajući mir, zemlju seljacima i vlast radnicima.
Pad Privremene vlade i emigracija
Kerenski je pokušao očuvati demokratski poredak i spriječiti raspad države, ali njegova vlada nije uspjela stabilizirati situaciju. U listopadu iste godine boljševici su preuzeli vlast u Petrogradu, čime je završilo kratko razdoblje Privremene vlade i započela nova era sovjetske Rusije.
Nakon revolucije Kerenski je pobjegao iz zemlje. Veći dio života proveo je u emigraciji, ponajviše u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je predavao i pisao o ruskoj povijesti. Umro je 1970. u New Yorku, ostavši upamćen kao čovjek koji je pokušao usmjeriti Rusiju prema demokraciji, ali nije uspio zaustaviti događaje koji su promijenili tijek 20. stoljeća.