Američki predsjednik Donald Trump napao je Iran kako bi ga spriječio da dođe do nuklearnog oružja. Rat je pokazao da Teheranu atomska bomba niti ne treba jer je dovoljno da zaprijeti zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, jedne od najvažnijih pomorskih ruta na svijetu.
O tome najbolje govori memorandum kojim se rat okončava i iz kojeg je jasno koliko je SAD-u bilo stalo do ponovnog otvaranja Hormuza te što je sve Iran za to dobio zauzvrat.
Od priče o promjeni režima...
No prije nego što se pozabavimo onime što je Iran iz ovog rata dobio, vrijedi se prisjetiti kako je Trump rat uopće opravdavao. Razlozi su se tijekom sukoba mijenjali gotovo jednako brzo kao i situacija na terenu.
Još dok je iranski sigurnosni aparat u siječnju krvavo gušio proturežimske prosvjede, Trump je na društvenim mrežama poručivao da je "pomoć na putu". U tom trenutku rat se predstavljao kao podrška iranskom narodu protiv režima u Teheranu.
Kad je Trump najavio napad, pozvao je iranski narod da "preuzme" vladu svoje zemlje, što je potvrdio izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je kazao da želi da "hrabri iranski narod odbaci jaram tiranije sa sebe". Spomenimo i da je Trump prije tjedan dana izjavio da ga "nikad nije zanimala promjena režima u Iranu".
...do balističkih raketa
Priča o promjeni režima nije dugo ostala u prvom planu. Kako je rat odmicao, fokus se sve više prebacivao na iranske vojne sposobnosti, prije svega na nuklearni, ali i balistički raketni program.
Američki državni tajnik Marco Rubio u ožujku je ustvrdio da je jedan od ključnih ciljeva SAD-a u ratu "uništenje iranskih balističkih raketnih kapaciteta i njihove sposobnosti proizvodnje takvih projektila". Nakon potpisivanja memoranduma o razumijevanju s Teheranom, Trump se usprotivio zahtjevima da Iran ostane bez svih balističkih projektila. "Moraju imati nešto raketa jer ih imaju i drugi", rekao je.
Povratak na 2015. godinu oko nuklearnog programa
Promjena režima otpala je s dnevnog reda. Balistički projektili više nisu problem. Na kraju je ostalo samo nuklearno oružje. Trump je to mjesecima ponavljao gotovo identičnim riječima: "Sve što želim je da Iran nema nuklearno oružje".
Iako u tekstu memoranduma stoji da će Iran razrijediti postojeće zalihe visoko obogaćenog uranija pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju, iranski dužnosnici nakon njegova potpisivanja osporili su tvrdnje Washingtona da je već dogovoren povratak međunarodnih inspektora.
Takva neslaganja nisu ništa novo. Iran je već jednom potpisao sporazum koji je trebao trajno riješiti pitanje njegova nuklearnog programa. Riječ je o Zajedničkom sveobuhvatnom akcijskom planu (JCPOA) iz 2015. godine. No unatoč tome, sporovi oko toga što Teheran radi i što mu je dopušteno traju već godinama.
SAD i Izrael tako su dobili iranska jamstva o nuklearnom programu, a zauzvrat su regiju gurnuli u rat, ubijene su tisuće ljudi, potrošene milijarde dolara, a cijeli svijet gurnut je u energetsku krizu.
Kaos na svjetskim tržištima nakon zatvaranja kanala
Iran je, s druge strane, iz rata izašao s nečim mnogo opipljivijim. Uvjerio se da kontrola Hormuškog tjesnaca predstavlja iznimno snažnu polugu utjecaja.
Ovaj prolaz između Irana i Omana najvažniji je energetski prolaz na svijetu budući da kroz njega prolazi oko petine globalne trgovine naftom te značajan dio svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom.
Prema navodima američkih medija, Trump je prije početka napada bio upozoren da bi Iran mogao odgovoriti zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Američki predsjednik navodno je procijenio da će Teheran prije popustiti nego posegnuti za tom mjerom te da bi američka vojska, ako do toga ipak dođe, mogla ponovno otvoriti prolaz.
Nakon zatvaranja, promet tankera pao je za 70% u roku od nekoliko sati, a više od 150 brodova usidrilo se izvan tjesnaca umjesto da riskiraju prolaz. Zaljevske zemlje su počele smanjivati proizvodnju nafte u roku od nekoliko dana, a cijena sirove nafte Brent porasla je na preko 100 dolara po barelu prvi put u četiri godine. Sve je to Iran postigao dok je istodobno trpio težak poraz u konvencionalnom ratu.
SAD prolaz nije uspio ponovno otvoriti vojnom silom. Razlog leži u geografiji. Kako navodi The Conversation, upravo je ona vjerojatno najveća iranska strateška prednost. Hormuški tjesnac na najužem je dijelu širok tek nekoliko desetaka kilometara, dok su plovni koridori kojima prolaze brodovi široki svega nekoliko kilometara.
Iran dobiva 300 milijardi dolara za nešto što se podrazumijevalo
Prolaz je sada otvoren, ali Iran je zauzvrat dobio gospodarski paket vrijedan najmanje 300 milijardi dolara, ponovno otvaranje izvoza nafte, pristup dijelu zamrznutih sredstava i početak procesa ukidanja sankcija koje desetljećima opterećuju njegovo gospodarstvo.
Iran se zauzvrat obvezao da tijekom idućih 60 dana neće naplaćivati prolaz kroz Hormuški tjesnac, nešto što prije rata nije ni bilo tema jer su trgovački brodovi kroz tjesnac prolazili bez iranskih naknada.
Sve to pokazuje koliko se situacija promijenila i kakav adut sada Iran ima u rukama. Dovoljno je da Teheran dovede u pitanje sigurnost plovidbe kroz Hormuz. Osiguravatelji tada dižu cijene ili odbijaju osiguravati brodove, a bez osiguranja brodovi ne plove.
O razmjerima te promjene govori i činjenica da je Iran samo nekoliko dana nakon ponovnog otvaranja Hormuza ponovno posegnuo za njegovim zatvaranjem zbog izraelskih napada na Hezbolah u Libanonu. Hormuz tako sada mogu koristiti svaki put kada procijene da su ugroženi njihovi interesi ili interesi njihovih saveznika u regiji.
Iran ima ono čemu služi nuklearno oružje
Teheran se uvjerio da već raspolaže instrumentom kojim može utjecati na ponašanje drugih država i tržišta. A upravo je to razlog zbog kojeg države uopće žele nuklearno oružje. Hormuški tjesnac tako je postao iranska "nuklearna opcija".
Vojni i sigurnosni analitičari desetljećima ističu da je glavna svrha nuklearnog oružja odvraćanje, a ne njegova uporaba jer bi ona označila apokalipsu. Smisao nije u tome da bude ispaljeno, nego da protivnika natjera da promijeni ponašanje i odustane od poteza koje bi inače povukao.
Najbanalniji primjer je Sjeverna Koreja. Malo tko vjeruje da bi Pjongjang preživio otvoreni rat sa SAD-om, ali nitko ozbiljno ne razmatra vojno rušenje režima Kim Jong Una. Razlog nije snaga sjevernokorejskog gospodarstva niti konvencionalne vojske, nego činjenica da zemlja posjeduje nuklearno oružje.
"Iran nikada nije morao obogatiti ni gram uranija"
Bobby Ghosh, kolumnist Timesa, piše da je tjesnac do sada bio Teheranovo oružje u krajnjoj nuždi te navodi da će u budućnosti biti primarno iransko sredstvo odvraćanja, jedina poluga koja nameće stvarne, neposredne i gotovo nezaustavljive troškove globalnom gospodarstvu bez potrebe za funkcionalnim zračnim snagama ili nuklearnom bojevom glavom.
"Ono što je Iran iz ovog rata naučio jest da je cijelo vrijeme raspolagao možda najučinkovitijim ekonomskim oružjem na svijetu i da nikada nije morao obogatiti ni gram uranija kako bi ga koristio. Za razliku od nuklearnih postrojenja, Hormuški tjesnac ne može se bombardirati do nepostojanja. Za razliku od iranskog gospodarstva, ne može ga se staviti pod sankcije", napisao je.
Rat koji je trebao spriječiti Iran da stekne novu polugu moći završio je tako da je pokazao koliko je snažna ona koju je već posjedovao. Čini se da je najveća ironija Trumpova katastrofalno pogrešno procijenjenog rata to što je Iranu pokazao vrijednost sredstva odvraćanja koje je cijelo vrijeme imao.