Za početak, pustite ovu pjesmu koja je nabrala lijepi broj klikova na YouTubeu. Dovoljno vam je tridesetak sekundi da zamijetite melodiju nakon gitarskog uvoda. Ako ste imalo upućeni u suvremeni pop, definitivno vam zvuči poznato.
Stotine kopija
Priznajem da više volim glazbu iz nekih davnijih vremena, ali izdvojim malo vremena i da poslušam nešto novije. Ponekad mi prijatelji pošalju poveznicu, a katkad jednostavno tragam za najnovijim hitovima, čisto da čujem što današnji klinci slušaju. Ima tu i dobrih stvari, a odavno sam sebi obećao da neću samo pljuvati po onome što slušaju nove generacije.
Svejedno, kad shvatim da se jedna te ista melodija ponavlja u tko zna koliko pop i rock pjesama, zažalim što sam ikad bio radoznao. Clairo sam ovdje izdvojio samo zato što se to čuje odmah na početku pjesme. Ako imate vremena i strpljenja, možete onda poslušati i brdo drugih hitova koji bezobrazno eksploatiraju doslovno istu melodiju.
Možete, recimo, kliknuti na Avu Max i njezin veliki hit "So Am I", pa ćete je čuti u pripjevu. Ili, ako više volite K-pop, eto vam Weekly u pjesmi "After School", kao i FIFTY FIFTY u pjesmi "Cupid". Ako ste, pak, skloniji rocku, Volbeat bez oklijevanja ponavlja istu melodiju u "Heaven nor Hell". S prstima u medu uhvaćen je i inače (ne znam ni sam zašto) hvaljeni Troye Sivan u "One of Your Girls".
A najviše su od plagijata profitirali ROSÉ i Bruno Mars - njihova zajednička pjesma "APT." skupila je dvije i pol milijarde pregleda samo na YouTubeu, a dodajte otprilike toliko na Spotifyju i drugim platformama. Izdržite uvodnih tridesetak sekundi i uživajte u pripjevu koji kao da ste negdje već čuli.
Neka cijeli ovaj svijet
Naravno, popularna glazba odavno se svira po cijelom svijetu. Već smo naveli Južnu Koreju, ali dovitljivih autora koji su se dosjetili komponirati po copy/paste sistemu ima posvuda. "Ova je pjesma dokaz da talijanska canzona nije umrla", glasi jedan oduševljeni komentar ispod videa pjevačice Annalisse i njezina velikog hita Belissima, koji je prikupio 70 milijuna pregleda, otprilike koliko ukupno ima Talijana.
Očito da komentator nije shvatio kako je to zapravo teški plagijat kojim se dokazuje nešto sasvim suprotno. Istoj su kušnji podlegli i Španjolci (Lola Indigo, Toy Story, 11 milijuna pregleda), Nijemci (Balenciaga - Beklager, 1,1 milijuna pregleda), a najviše su koristi izvukli egipatski izvođači Abu i Yousra, čiji je hit 3 Daquat na YouTubeu pogledalo senzacionalnih 954 milijuna gledatelja. Sad ste postali stručnjaci i za egipatski pop.
I stvarno mi je fascinantno da u današnje vrijeme, kada do informacije možete doći s nekoliko klikova (ili promptova), netko ima petlju prekopirati tuđu glazbu. No, narod to, očito, voli, a kapne i koja kinta.
Tajna privlačnosti
Doduše, donekle i razumijem zašto je ta melodija postala tako sveprisutna u vremenima kad je učinak važniji od kvalitete. U biti je jednostavna i traje četiri takta. Od toga, prvi i treći takt su jednaki, dok četvrti takt sliči na drugi, ali ga ne ponavlja, nego ga nekako "ispravlja". Shemu melodije mogli bismo zapisati kao pri analizi poezije: A B A B'. Valja primijetiti još jednu osobinu: B završava tonom kojim inače ne bi mogli završiti pjesmu, što ostavlja dojam napetosti.
No, nakon drugog A, dio B' umjesto pukog ponavljanja prvog B završava nekako optimističnije, zahvaljujući posljednjem tonu koji zvuči "logično" i koji će teoretičari glazbe nazvati razrješenjem.
Ima nečega u toj melodiji što nam je intimno poznato, postupni pad u raspoloženju koji ipak završava optimistično. Viva la Vida od Coldplaya drži se upravo te sheme, ali nije posve ista melodija. S druge strane, u još jednoj varijaciji na istu temu, Lady Gaga u Bad Romance ne završava optimističnim tonom, što je sasvim prikladno za lik žene u lošoj romansi.
Neki pak misle da je Anastacia prva izašla s tom melodijom, koju su onda svi na ovaj ili onaj način preuzeli. Mogla bi se možda obogatiti tužbama, samo tko će sve njih pohvatati?
Davni korijeni
Suvremena pop glazba možda je započela negdje s Anastaciom i sličnima, ali ima svoje korijene u davnijim vremenima. Nijedan stil nije pao s neba, posebno ne suvremeni pop, svi se nastavljaju na ono što je bilo ranije. Imali smo svojedobno eru kvalitetnijeg popa, kakvoga su stvarali, primjerice, ABBA, Elton John, Bee Gees i slični. Još ranije imali smo Beatlese i njihove melodijske invencije kojima se inspiriraju i današnji autori, poput Ed Sheerana.
Neki će čak i reći da su oni u pripjevu pjesme "It's only Love" zapravo dali prvu verziju ove melodije koju svi sada nesmiljeno kopiraju. Iako to nije netočno, nisu ni oni izmislili pop, nego su se oslanjali na raniju glazbu, posebno na ženske r'n'b sastave poput Shirellesa i Ronettesa.
U još davnijim vremenima postojali su Mozart, Schubert i Beethoven sa svojim neprolaznim skladbama koje bi u današnjim vremenima bile pop hitovi. Svi znate Odu radosti i sjećate se da vam je od prve ušla u uho. I ona donosi tu A B A B' shemu, i to u najsavršenijem obliku.
A prije svih njih postojala je bogata tradicija narodne glazbe, u kojoj ćete također naći spomenutu shemu, koju nisu kopirali od drugih, nego su je rađali iz sebe. Nepoznati narodni autori već su davno osjetili da je dobro imati jedan redak kao B koji završava nekako napeto, da bi ga se ponovilo na kraju, sada nekako razriješenog i smirenog. I u to su znali krasno uplesti i riječi.
Neka buduća generacija pojma neće imati tko su uopće bili Bruno Mars ili Ava Max i kakav je fenomen bio K-pop. Ali, ako uđu u neki dublinski pub i vide ekipu koja na gitari svira ovu pjesmu, imaju li imalo sluha, uskoro će je pjevati kao da je znaju od pamtivijeka i pamtiti je dok su živi.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.
Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.