Jedan od klasičnih filmskih žanrova koji je posljednjih godina gotovo potpuno nestao iz kina je ljubavni film. Poneka romantična komedija još se tu i tamo zalomi, iako ne baš često, na televizijskim se ekranima može nabasati na kakav Hallmarkov ljubić, no kina već puno godina nisu mjesta za romantiku.
Rijetke iznimke poput romantičnih blockbustera A Star is Born, Me Before You ili The Fault in Our Stars tu su, jelte, da potvrde pravilo, što, međutim, neće poći za rukom melodrami Vrijeme je za ljubav (We Live in Time), filmu koji nije ni izbliza tako komercijalno uspješan kao ranije spomenuti.
Film se svjetski proslavio i prije nego što je stigao u kina, i to zbog diletantskog plakata na kojem je uz dvoje atraktivnih glavnih glumaca, Florence Pugh i Andrewa Garfielda, u romantičnoj pozi na dječjem vrtuljku dominantnu poziciju u sredini plakata dobio drveni konjić izbezumljenog pogleda, što je izazvalo sveopću zajebanciju i mem-maniju.
@themoviedweeb The We Live In Time Horse > Florence Pugh and Andrew Garfield. 🐴 #florencepugh #florencepughedit #florencepughsupremacy #florencepughstan #andrewgarfield #andrewgarfieldedit #andrewgarfieldspiderman #andrewgarfieldtiktok #weliveintime #weliveintimemovie #weliveintimeedit #foryou #fyp ♬ Stolen Dance - Tom Ashbrook & Milky Chance
Taj će se miniskandal pokazati proročanskim jer će i sam film demonstrirati podjednaki nemar prema kompoziciji, samo ovaj put ne grafičkoj, već dramaturškoj.
Na otvaranju filma upoznajemo simpatičan ljubavni par, uspješnu restoransku šeficu Almut (Pugh) i prodavača cornflakesa Tobiasa (Garfield), koji po saznanju da se Almut vratila bolest moraju odlučiti o načinu liječenja.
Almut kaže da bi radije proživjela šest aktivnih mjeseci života nego dvanaest pasivnih čekajući smrt, no, prije nego što saznamo što je odlučila, događa se vremenski skok. U prvi sam čas pomislio da gledamo prizore u budućem vremenu, no pokazat će se da je ipak riječ o prošlosti u kojoj svjedočimo kako je sve počelo.
A počelo je u stilu screwball komedije, Almut je Mini Cooperom naletjela na Tobiasa koji je teturao gradskim ulicama u kućnom ogrtaču, u potrazi za kemijskom olovkom kojom bi potpisao dokumente za razvod. Završio je u bolnici s plastičnim ovratnikom, ali i s ljubavlju svog života.
Uslijedit će novi, skoro pa nasumični vremenski skokovi između triju perioda - spomenutog upoznavanja, prvog suočavanja s bolešću i remisije nakon koje će im se roditi i djevojčica Ella, te završnog dijela priče o kojem nećemo pisati - doduše, lakši za praćenje, no nikada posve jasno motivirani.
Iako svaki iskusniji gledatelj pretpostavlja kako će priča završiti, irski redatelj John Crowley, kojeg pamtimo po jako dobroj imigrantskoj romantičnoj drami Brooklyn, pokušava nas uvjeriti da je itekako vrijedna gledanja.
Međutim, riječ je o scenaristički vrlo tankom materijalu u kojem nema mnogo toga originalnog, pa ga Crowley maskira tako što priču originalno pretumba, ne samo šaltajući nas kroz vrijeme već i kroz emotivne registre, od gorkog prema slatkom i natrag, no bez nekog jasnijeg narativnog smisla i razloga.
Osim ovog dramaturškog trika koji će malo koga impresionirati, film sve karte baca na karizme dvoje glavnih glumaca, Florence Pugh i Andrewa Garfielda, računajući da ćemo bez previše pitanja povjerovati u njihovu ljubavnu priču, što se u velikoj mjeri i dogodi.
Riječ je o dvoje stvarno fenomenalnih glumaca bez kojih ovaj film ne bi imao ni minimalne šanse, tako da Crowleyjeva računica ovdje nije bila bez osnova: kemija među njima je opipljiva, a na redatelju je bilo tek da je pravilno dozira.
Njih dvoje podjednako dobro funkcioniraju i kad se vole i kad se svađaju, vjerujemo im kad su patetični, ali i kada pronalaze racionalne načine da usprkos svemu žive normalno.
Kako film ne bi upao u pretjeranu sladunjavost, dobro dođe urnebesna scena poroda u toaletu benzinske crpke u kojoj se Florence Pugh i glumački i fizički maksimalno izložila, no uspjelo je. Scena je, doduše, posve izvan prevladavajućeg tonaliteta, nema ni neku važnost za razvoj odnosa i priče, ali humorom čini film vedrijim i atraktivnijim.
U pravilu, kad se u ljubavnom filmu pojavi karcinom, film prestaje biti ljubavni i postaje film o umiranju, no Crowleyju se mora priznati da to ovdje nije slučaj.
Prilično uspješno izbjegava srcedrapateljne sheme čuvenih melodrama u centru kojih je opaka bolest, poput Ljubavne priče (Love Story) i Vremena nježnosti (Terms of Endearment), ili pak novijih tinejdžerskih ljubića kao što je već spomenuti Krive su zvijezde (The Fault in Our Stars) pa, kao da ispunjava želju glavne junakinje, umjesto smrću film ispunjava životom, strašću i ljubavlju. I seksom i kuhanjem.
Ipak, usprkos izvanrednom glumačkom paru, dramaturškom gimmicku s nelinearnim pripovijedanjem, ponekoj zgodnoj dijaloškoj sceni i suptilnom režiseru, Vrijeme je za ljubav teško nadilazi ograničenja vlastite generičnosti, u prvom redu manjka originalnosti, što mu osigurava tek prolaznu ocjenu, ništa više od toga.
Inače za ovakve filmove kritičari vole upozoriti da ponesete maramice. No, iako je riječ o solidnoj melodrami, redatelj John Crowley ne upada u pretjeranu sentimentalnost te je vrlo diskretan u prikazu najpotresnijih trenutaka, pa mislim da vam ovaj put maramice zaista neće biti potrebne. A to se može shvatiti i kao vrlina i kao mana, ovisno o ukusu.