Rock'n'roll je započeo kao plesna glazba. Riječi su bile više tu da se može nešto pjevušiti, s uobičajenom temom kako je lijepo biti zaljubljen, a teško ostati bez onoga koga voliš. Nije se puno promijenilo ni kad su Britanci preuzeli vodeću ulogu, i tada se pjevalo o držanju za ruku i tugovalo zbog prekida ljubavi.
Rokeri tog vremena nisu ni slutili da će ih jedan američki folk pjevač, naoružan samo gitarom i usnom harmonikom, uskoro naučiti kako se pišu tekstovi.
Nezadovoljan rockom Zapravo je i mladi Robert Zimmerman bio ponesen rock revolucijom: uživo je gledao Buddyja Hollyja (i to par dana prije no što je ovaj poginuo), svirao obrade Little Richarda i Elvisa.
Samo što je njemu u cijeloj toj glazbi ipak nešto nedostajalo. "Pjesme nisu bile ozbiljne ili nisu odražavale život na realističan način", izrekao je svoj prilično utemeljeni sud. Odlučio je krenuti svojim putem, uzevši isprva umjetničko ime Dillon da bi ga, nakon upoznavanja s poezijom Dylana Thomasa, promijenio u Bob Dylan.
Glazbeno je na njega najviše utjecao Woody Guthrie, kojega je posjetio u njegovu stanu u New Jerseyju, a ne na psihijatriji (kako to prenose i Wikipedija i nedavni film A Complete Unknown).
Tako se Dylan našao u folku, i ne pomislivši da će uskoro utjecati upravo na one koje je nazvao tekstualno neozbiljnima. Sve će se to krenuti zbivati 1963. godine kad je objavio album Freewheelin i opjevao osjećaje i stavove svoje generacije. On je bio puno više od pjesnika, njegove su se riječi doživljavale kao proročki glas.
Nemam vam sad namjeru prepričavati ono što i sami možete surfati, nego pokušati objasniti što je tako genijalno u Dylanovoj glazbi.
Možda da započnem s njegovim glasom, imao je sreću da ga priroda obdari vrlo specifičnom bojom, prepoznate ga među tisućama pjevača. Sjećate se kad je onaj veliki zbor USA for Africa pjevao We are the World? Nemojte samo reći da vam je promaklo onih par taktova koje je otpjevao Dylan.
A nama koji smo odrastali slušajući virtuozne solaže, teže je ulazilo u glavu da je Dylan bio i odličan gitarist. On pripada jednoj sasvim drugačijoj tradiciji sviranja, koje smo se dotaknuli pišući o Joni Mitchell i Nicku Drakeu.
Gitara se naštima drugačije (kod Dylana je najčešće bas žica E spuštena na D), stavlja se kapodaster da bi se dobili drugačiji oblici akorda (i drugačiji zvukovi), a žice se najčešće okida prstima, po shemama koje traže dosta uvježbavanja. I onda ova pjesma zazvuči gotovo kao etida za klasičnu gitaru.
Dylan je napisao stotine pjesama, praktički se uvijek držeći jednostavnih harmonija. I zadivljujuće je kako je upravo unutar tako minimalistički zamišljenih harmonija uspijevao stvoriti upečatljive i vrhunske melodije. Istina, uvijek se tu oslanjao i na svoje poznavanje gitare, pa su u osnovi jednostavni akordi postajali septime i none, što je davalo i blagi prizvuk jazza.
No, publika njegova vremena više je htjela čuti zvuk rock banda, a ne gitare i harmonike, te su njegove pjesme nalazile put do ljestvica popularnosti tek kroz obrade. Ovu su skladbu obradili Byrdsi i došli do broja jedan, samo mjesec dana nakon što ju je Dylan objavio na svom drugom, također legendarnom albumu Bringing It All Back Home.
Bilo je to u vrijeme kad su rokeri već shvatili kakav se poetski i umjetnički potencijal nalazi u Dylanovim pjesmama. Njega su osobno posjetili i Beatlesi (i prvi put probali marihuanu), a uskoro je praktički svaki relevantan bend ili izvođač pjevao neku Dylanovu stvar ili neku pjesmu pod njegovim jasnim utjecajem.
Napokon, to će desetljećima kasnije učiniti čak i Guns N'Roses, otkrivši koliko je Knockin' on Heavens Door zapravo rock himna.
Ali, utjecaj je išao i u obratnom smjeru. Netom spomenuta obrada Byrdsa na Dylana je utjecala da zgrabi električnu gitaru i zazvuči više kao roker. Pojavio se tako i u Newportu, svetištu američkog folka, izazvavši oštro podijeljene reakcije, kakve čujete i na ovoj legendarnoj snimci.
Nije mu nitko tada uzviknuo "Judo!" (kako se prikazuje u A Complete Unknown), to će napraviti neki folk puritanac tek godinu kasnije u Manchesteru. "Ja ti vjerujem, ti si lažov", uzvratio je Dylan.
Kad je 2016. Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost kao priznanje zbog "stvaranja novih poetskih izražaja unutar velike američke glazbene tradicije", krenuli smo se masovno prepirati po društvenim mrežama koliko je to opravdano.
I tada sam, kao i danas, branio isti stav – Nobel je došao u prave ruke.
On je postigao to da se njegova poezija pamti, pjeva i iznova analizira zbog svoje slojevitosti. Tko je zapravo Tambourine Man o kome pjeva?
Ako se sjećate filma Dangerous Minds s Michelle Pfeiffer, mlada nastavnica koja pokušava svoje učenike zainteresirati za poeziju preko Dylana tvrdi da je to metafora za drogu i dilera. Sami pronađite riječi, posvetite im neko vrijeme i vidjet ćete da odgovor nije tako jednoznačan.
Ili, tko su Šaljivac i Lopov koji vode razgovor u All Along the Watchtower?
Jedan dobar pokušaj tumačenja jest da se zadnja kitica premjesti na početak pjesme, tako da su zapravo njih dvojica jahači koji se približavaju utvrdi dok ih s promatračnice gledaju prinčevi, žene i sluge, očito uznemireni njihovim dolaskom.
I svi oni rokeri, kantautori, folk pjevači, svi koji su nakon 1963. pisali vrhunske tekstove, misaone, protestne, nemušte i fantazmagorične, svi su oni barem jednim okom gledali na Dylana. Možete i sami napraviti misaoni eksperiment da neke od besmrtnih stihova Morrisona, Lennona, Drakea, Donovana i raznih drugih zamislite kao Dylanove pjesme – i svanut će vam koliko su ti poetski uradci njegova zakonita djeca.
Utjecaj Dylana priznao je i stilski prilično udaljeni Jon Bon Jovi, koji je u mladosti nabavio Dylanov album Desire, prvi kojega sam i ja imao u svojoj kolekciji. Zapela mu je za uho pjesma Hurricane, dojmila ga se ta priča o nevino osuđenom čovjeku – a onda uskoro shvatio da junak te pjesme Rubin "Uragan" Carter robija u obližnjem zatvoru.
Ne znam koliko je baš Dylanova poezija utjecala da jednoga dana Carter ipak ugleda slobodu.
Ipak je definitivno utjecala na rokere da se oslobode banalnosti i nauče misliti.
Misliti o slobodi.