SLIKA PRVA. Diskoteka hotela Lav, najboljeg na Jadranu, prva polovica ludih 70-ih. Podij i terasa su prepuni, muzika piči, štimung je na vrhuncu, ali odjednom sve staje, a pjesmu i ples zamjenjuju žamor i komešanje. DJ preko razglasa objavljuje: "Drugovi i drugarice, u disko je došao Mišo Kovač." Nije on tamo došao, nego samom svojom pojavom zavladao tim dijelom Zemlje.

Najbolje je što Mišo Kovač u krcati, najprestižniji klub u državi, nije ušao kako bi održao koncert. On ga je, s misicom plavušom pod rukom i obučen u baršunastu bijelu bundu nekoliko desetljeća prije nego što će takvu nositi Puff Daddy i Pierre-Emerick Aubameyang, počastio prisustvom te usput u njemu zaustavio život samo kako bi tamo popio piće.

Galerija

Malo dalmatinsko misto, nedjelja, didov radio i na njemu Mišo

Slika druga. Malo dalmatinsko misto, nedjelja je, druga polovica 80-ih. Miris mora, masline i bora. Mi djeca (točnije, dica) igramo se po dvorištu, nasred kojeg počasno mjesto ima didov radio marke Conic iz kojeg dopiru milozvuci talijanskih kancona i domaćih klasika, zlatnih standarda bolje prošlosti dalmatinske glazbe. 

Radio koji nam, i toga smo već tada svjesni, ne oplemenjuje samo najvažniji dan u tjednu, nego i živote, nije puno mlađi od dida, koji je njegove od starosti odmetnute dijelove spriječio da otpadnu selotejpom, ali bez obzira na to pouzdano isporučuje ono zbog čega je kralj dvora i nedjelje u svakoj dalmatinskoj kući. 

To su emisije "Sport i glazba" na valovima Radio Zagreba, u sklopu koje reporteri iz cijele zemlje simultano prenose utakmice nogometnog prvenstva Jugoslavije, te "Želje i pozdravi" na Radio Splitu. Svima iz tog dijela zemlje koji obožavaju glazbu i nogomet to je bio i ostao vrhunac radijske ponude, a znalo se tko su perjanice tih vrhunaca.

"Sportom i glazbom" suvereno je vladao Ivo Tomić, reporter proslavljen po tome što utakmice prenosi u rimovanim stihovima ("A u Skopju, majko mila, Dinamovog Černobila" popratio je Dinamov debakl kod Vardara, poraz 4:0, referencom na tada aktualnu nuklearnu katastrofu), dok je "Željama i pozdravima" kraljevao Mišo Kovač.

Njega smo svi, i djeca i odrasli, zvali upravo tako, imenom i prezimenom: Mišo Kovač. "Želje i pozdravi" na Radio Splitu trajali su vječno, cijelu nedjelju, i ta emisija služila je da se iz dana u dan za svadbe mladencima u čast naruči i simbolično plati pjesma te im se usput poželi sve najbolje u zajedničkom životu.

Nakon što bi spikerica ugodnim glasom izredala imena cijele čestitarske obitelji mladencima iz Kaštel Kambelovca, Dicma ili Aržana, efekt kastanjeta bi iz zvučnika ispunio dvor, a nakon njega bi krenulo "Malo mi je jedan, jedan život s tobom..."

Ili, evo, sad se naježim kada samo na to pomislim, riječi "Samo jednom ljubav pokuca na vrata..." izgovorene glasom koji je svake nedjelje zvučao autoritativnije i sudbinskije nego pop s mise i brkati kapetan prve klase iz vojne emisije "Dozvolite da se obratimo" zajedno.

Gary Cooper susreće Leeja Marvina u tijelu Dalmatinca s brkovima i fudbalerkom

Nedjelja je bila dan Miše Kovača i zato što je obilježavao dan kada je u sklopu spomenutog programa išao ratni film, a nešto kasnije na televiziji se davao klasični vestern. Mišo Kovač bio je spoj najboljeg od tih dvaju svjetova. U njegovom tijelu, pojavi i glasu susretali su se Lee Marvin iz "12 žigosanih" i Gary Cooper iz "Točno u podne", ali s našim mediteranskim začinima.

Tip s brkovima, fudbalerkom, rejbankama, kožnom jaknom, koji u spotovima uvijek vozi tada raritetna zapadnoeuropska, "bijesna" auta i pred kojim žene padaju ničice nakon što kao puran uđe u birtiju s duvanom obješenim iz usta. 

Netočno je napisati "Svi smo htjeli biti Mišo Kovač", jer znali smo čak i kao djeca da na svijetu postoji samo jedan takav tip. Tko bi drugi imao muda ući u krcati iseljenički klub u Torontu ili Sydneyu i zapovjediti prekooceanskim ustašama da odmah sa zida dvorane skinu veliku sliku Ante Pavelića ako žele da Mišo Kovač održi tamo koncert?

Koji to Gary Cooper ili Lee Marvin bi uradio ono što je napravio Mišo Kovač na recepciji hotela u Bosanskom Novom - sam stao na crtu petorici tipova koji su brutalno zajebavali Duška Lokina zbog perike?

Zalij to cvijeće na grobovima koji im oprostiti neće

Slika treća. Rat je, neimaština i katastrofa, 90-ih. Naša zemlja više nije Jugoslavija nego Hrvatska, koja, kako tada svjedoči Mišo Kovač obučen u crnu uniformu HOS-a, "trpi, stenje, plače". Mišo Kovač više ne pjeva bezbrižno i nasmijano "Zalij to cvijeće suzama sreće" ni "Svi me znaju, ptice, cvijeće", nego grčevito i na rubu suza stenje "jauk djece, plač sa svih strana... žalosne majke mrtve usne ljube... grobovi u žitu vjekovima klet će..."

Mišo Kovač je, kao i njegova zemlja, doživio najtežu tragediju. Pokopao je svoje dijete. Zbog toga je pokušao suicid i nepovratno se promijenio. U sklopu te promjene objavio je da više nije Mišo, jer je to, naravno, "srpsko" ime, nego Mate. Takva su bila vremena. Teška za sve, a za Mišu Kovača najteža.

Slika četvrta. Zagreb, početak 2000-ih. Nekako smo se otresli rata, a i Mate je opet postao Mišo, kojeg se sada u javnosti zvalo bez Kovača. Tada smo postajali svjesni onoga što sada definitivno znamo, da nas je Mišo Kovač vodio kroz život, pa smo se tako u 20-ima poput njega i kao svi pošteni Dalmatinci otisnuli u Zagreb.

Mišo iz 70-ih je sila prirode

Tamo doduše nisam poput mladog šibenskog stolara noćio na klupi u Botaničkom vrtu te jednog jutra slučajno sreo Himzu Polovinu pa mu se pridružio na putu do Jugotona u Dubravi te tako "slučajno" postao pjevač, ali sam tada otkrio njegovu najbolju fazu. Prvo smo u realnom vremenu slušali Mišu Kovača iz 80-ih, ali njegove pjesme iz 70-ih su magnum opus.

Dok je desetljeće kasnije suvereno vozio na autopilotu šlager-pjevača praćen sintetičkim studijskim efektima, desetljeće ranije Mišo Kovač je grmio i meo. Njegov glas, koji će kasnije postajati sve nazalniji, tada je bio pjevačka verzija proloma oblaka, praćenog raskošnim orkestracijama jednako gromovite vojske vrhunskih glazbenika.

Poslušajte Mišinu "Proplakat će zora" ili "Još i danas teku suze jedne žene" iz tog vremena, kao i "Zvona moga grada" njegovog šibenskog susjeda Vice Vukova. Nakon takvih izvedbi neko vrijeme bit će vam neugodno slušati nešto drugo. 

Popljuvao sam Mišu, a onda me on nazvao

Meni je zato bilo neugodno 2005. vidjeti i čuti u što se pretvorio Mišo Kovač na gaži u disku Plaža u Makarskoj, u kojoj sam proveo ljeto kao reporter ljetne patrole jednog dnevnog lista. U njemu sam popljuvao Mišu Kovača i šou koji je propustio prirediti.

Zlopamtilo Mišo pričekao je da se vratim u Zagreb, nazvao redakciju u kojoj sam radio tražeći mene i svašta mi izgovorio. Bio sam uvjeren da je onaj zlosretni koncert njegov zadnji koji sam pohodio, a taj naš telefonski kontakt ujedno i posljednji.

Slika peta. Tulum na Sljemenu, jesen 2008. Idealnu noć slobodnog vikenda sa subote na nedjelju s pogledom na Zagreb i litrom Red Bull votke u sebi brutalno je prekinulo ime glavne urednice na ekranu svjetlećeg mobitela i njena zapovijed: "Odmah odi u Roko na Savi, Mišo ne želi dati intervju novinarki koju smo poslali, želi pričati samo s tobom!"

Tri godine kasnije nije htio dati intervju nikome osim meni

Progutao sam najveću knedlu, ali sam se, iako zaprepašten i mrtav pijan, odmah zaputio na drugi kraj grada. Dok me taksi vozio prema onome što sam već vidio kao najgori novinarski zadatak u životu, užasnuto sam vrtio po glavi: "Kako Mišo zna za mene, točnije da sam promijenio redakciju? Tri godine je čekao da me vidi uživo i osveti mi se za onaj tekst... Što će mi sad sve izgovoriti? Hoće li me i fizički napasti?"

Ubrzo sam se našao u bekstejdžu Roka, zapravo trofejnoj sali Hrvatskog akademskog odbojkaškog kluba Mladost, a Mišo me umjesto očekivanog prijekora i bukvice dočekao širokim osmijehom i zagrljajem, kao da vidi starog prijatelja. Meni, potpuno zapanjenom, objasnio je da je veliki fan Indexa, na kojem čita sve rubrike, te da je tako odavno primijetio da i ja pišem za taj portal i da jako cijeni moj rad.

Zato je, kada je vidio da mu je prije ovog koncerta menadžer dogovorio intervju s Indexom, zatražio da taj intervju napravim baš ja. Pitao me što pijem, na što sam naručio ubojitu kombinaciju koja me dopratila do ovog ludog susreta, a on si je uzeo kolu i krenula je dvosatna seansa. Mišo je bio na svim onim njegovim tabletama i pod utjecajem, kako on sam kaže, "šibenskog ludila", a ja sa sada već preko dvije litre Red Bull votke u sebi. 

Mišo u šibenskom ludilu, ja s dvije litre votke-Red Bull u sebi

Tada je objasnio da šibensko ludilo hvata njega i Vicu Vukova dok mu se Arsen Dedić opire, ali i da je Vice dokazano još luđi od Miše. Arsen pak to nema u sebi, ali je zato veliki diplomat. Rekao mi je i da ga zbog glasovnih sposobnosti rečenih sugrađana, s kojima su ga često uspoređivali, iako su neusporedivi, prati fama da je veliki karizmatik, a loš pjevač.

Tada je prvi put do u detalje ispričao kako je postao jedini pjevač koji je odbio pjevati Titu, zato što mu je postavio uvjet da ga odmah nakon privatne svirke voljenom vođi predsjednički avion vozi iz Zagreba na ranije dogovoreni koncert u Prištinu.

Prisegnuo je da do smrti više neće pjevati u Srbiji, pripovijedao o svemircima koji se spuštaju u sobu Robbieju Williamsu, otkrio kako bi samim svojim prisustvom spriječio BBB-e da rade nerede. Otkrio mi je i ovo: "Ja sam odgojio Zdravka Mamića i on je moj veliki prijatelj, ali to ti nije u sukobu s tim što članovi Torcide tetoviraju mene po rukama."

Pričao mi je i o tome kako je on preko Turčina iz Novog Pazara na privremenom radu u Münchenu, "velikog prijatelja Lepe Brene, ali većeg meni nego njoj" omogućio Danijelu Popoviću eurosongovsku slavu sa "Džuli". Nije "Eurovizija" jedino što je namještao Mišo. Štelio je i ključne utakmice nogometne jugo-lige, rekao mi je tada.

Najavljeno nam je tek 10-ak minuta s Mišom prije njegovog koncerta u Roku, a na kraju se razgovor razvukao na dobrih dva sata, pred kraj kojeg ga je njegova vjerna životna družica Lidija više puta dolazila prekidati: "Mišo, moramo početi."

Miši smo pokazali kako zvuči heavy metal. Njegova reakcija: "To je za ljude sa sela, kao što je Thompson."

Međutim, Miši se razgovor za Index očigledno omilio do te mjere da je na kraju ovaj potpuno nekonvencionalni "intervju" prekinut tek kada se stvarno morao spustiti u uzavrelo grotlo prepunog kluba, omiljenog studentskog sastajališta, gdje su po tko zna koji put sama njegova pojava i famozni pokret rukom raspametili masu.

Prije toga morao sam ga pitati još nešto. S obzirom na to da su njemu tih godina, ali i kasnije, prateći bend bili sve mladi dugokosi metalci u crnom i s majicama na bendove, što je cijeloj sceni oko Miše davalo još jedan nadrealni i bizarni začin, pitao sam ga što misli o toj glazbi. Ovi klinci su se na to oduševili: "Nismo znali da si i ti metalac!", pa su mu i oni krenuli objašnjavati kakva je to glazba.

Sve ovo odigravalo se u eri prije smartfona, pa mu nismo mogli pustiti tu glazbu s telefona, nego smo mu pjevali glumeći Metallicu i Maidene, uz akustično sviranje gitara i ritmično lupanje po stolovima. Mišo je bio užasnut i uz gadljivu grimasu na licu komentirao je: "To je muzika za ljude sa sela, kao što je Thompson."

Mišina priča o tome kako je Pavelić šećerom ubio Francetića

Idućih godina češće smo se viđali, surađivali oko najvećeg koncerta Mišine karijere, onog u Areni Zagreb 2009. Uživao sam u urnebesnim Mišinim pripovijetkama prilikom druženja s njim, kao što su: "Znaš ti da Juru Francetića nisu izboli srpski seljaci vilama nakon što mu se srušio avion pored Slunja? Njega je ubio Ante Pavelić, zato što je bio ljubomoran na njegovu hrabrost i popularnost! I to ovako: prije nego što je Francetić iz Zagreba poletio u Gospić, Pavelić mu je u rezervoar usuo šećera!" 

Ili: "Sedamdesetih sam vozio Citroën Maserati. Tada su ti to auto na svijetu imale samo četiri osobe: ja, Papa, François Mitterrand i Brigitte Bardot!", a posebna su poslastica bila Mišina obraćanja fanovima na koncertima, kada bi prekinuo svirku zbog dramatične objave.

Evo jedne s Bundeka 2010.: "Nekidan sam čuo da se Istra želi odcijepiti od Hrvatske. Isti tren nazvao sam Ivana Jakovčića i rekao mu da odmah odustane od toga ili ću mu poslati dvije tisuće mojih Dalmatinaca, a oni su luđi od Hezbolaha!"

Vratio sam se iz pakla Beograda, a Mišo mi je ukazao najveću počast

U Roku smo se opet sreli pet godina nakon one noći. Tada sam iz Beograda, odakle sam izvještavao s prve utakmice Srbije i Hrvatske nakon rata, jurio u Zagreb kako bih došao na Mišin koncert, ali da bih u njemu uživao kao gledatelj, a ne bio reporter.

Ogromnom čašću smatram to što me je Mišo, iako mu se nisam najavio niti ga kontaktirao, neposredno prije gaže, kada sam već kupio ulaznicu, nazvao da mu se pridružim u onom istom bekstejdžu Roka, jer, kako je rekao:

"Znao sam da ćeš doći," te što mi je rekao riječi koje nikada neću zaboraviti: "Ja neću nikada više otići pjevati u Beograd iako mi nude stotine tisuća eura za samo jedan koncert, a tebi čestitam na tome što si onako izvještavao s utakmice Srbije i Hrvatske."

U Spaladiumu 2014. zarekao sam se da je ovo moja zadnja slika s Mišom

Slika šesta. Split, proljeće 2014. Spaladium Arena. Mišo, usred svog najvećeg splitskog koncerta karijere, tijekom kojeg je tužno i bolno očito da više nema smisla da se pati na pozornici, zbog problema sa srcem i disanjem signalizira da mu donesu stolicu kako bi sjedeći odradio nastup do kraja. Zarekao sam se da mi je to zadnji njegov koncert.

Slika sedma. Jesen 2026. Ime glavne urednice na ekranu svjetlećeg mobitela i njena zapovijed: "Umro je Mišo. Napiši mu in memoriam." 

Jasno je da se takvoj gromadi ne može napisati ni klasičan ni dostojan in memoriam. To sam pokušao napraviti onako kako se o pjesmi, glazbi Miše Kovača, ali što je najbitnije, o njegovom značenju za sve nas koji ga volimo, razmišlja. A to je u slikama. Njegove pjesme i pojava su sve u slikama, koje nam, kako ih vidimo, oslikavaju živote.

Svaka čast svim Mišinim fanovima, ali on je prije svega pjevač nas Dalmatinaca u Zagrebu

Čak i prije nego što smo živjeli, pa su tako prvu sliku ove priče meni skicirali roditelji na temelju njihova sjećanja iz noći pet godina prije mog rođenja. Mišo Kovač i njegove pjesme su soundtrack života i svih njegovih faza, posebno jednoj kategoriji njegovih fanova.

Svaka čast obožavateljima Miše Kovača odakle god bili, ali on je prije svega pjevač Dalmatinaca te najviše nas Dalmatinaca u Zagrebu. Mirogoj i Miroševac puni su Dalmatinaca koji su slušajući Mišine pjesme u zagrebačkoj magli ponavljali kako će se vratiti "doli". Na kraju su ostali "gori" zauvijek, a tamo će im se sada, maglovitog studenog 2026., pridružiti i Mišo. Ultimativni zagrebački Dalmatinac. 

Svaka čast i Đorđu Novkoviću, Željku Pavičiću, Dragi Britviću, Krsti Jurasu i svim ostalim tekstopiscima Mišinih pjesama, ali u bilo čijoj izvedbi osim Mišine, one bi zvučale kao katalog ofucanih dalmatinskih stereotipa.

Mišo nije legenda

Samo je tip koji se nameće većim od života ili barem većim od svih koji ga okružuju te induciran šibenskim ludilom od njih mogao napraviti klasike. Kada smo kod ofucanosti, uz Mišu se, uvijek kada se o njemu piše i govori, nemaštovito i papagajski ponavlja da je "legenda". Mišo nije bio legenda, on je čovjek oko kojeg se legende ispredaju.  

Slika osma. Kada umrem, ne želim nikakvu ceremoniju ili obred. Jedina želja mi je da me isprate uz "Noćas ćemo zemlji ko materi reći". Može i s didovog Conica kojeg na okupu drže trake selotejpa.