Mnogi roditelji primijete da se njihovo do tada otvoreno i veselo dijete u pretpubertetu počinje povlačiti u sebe. Razgovori postaju sve rjeđi, a na pitanja često slijede odgovori poput "umoran/umorna sam" ili "trebam malo mira". Iako takvo ponašanje može zabrinuti roditelje, znanstvenici ističu da je povlačenje često dio prirodnog procesa odrastanja i razvoja samostalnosti.
Ipak, potreba za povezanošću i prihvaćanjem ne nestaje, iako je djeca u toj dobi ponekad skrivaju ili je se srame. Melinda Wenner Moyer, autorica knjige "How to Raise Kids Who Aren’t As*holes", nudi smjernice roditeljima koji žele bolje razumjeti signale svoje djece. Njezini savjeti pomažu u jačanju odnosa s djetetom u osjetljivom razdoblju odrastanja.
Prepoznajte suptilne pozive na razgovor
Ponašanje djece u ovoj dobi često više govori o potrebi za povezivanjem nego njihove riječi. Wenner Moyer ističe da mladi, dok grade vlastiti identitet, oklijevaju s otvaranjem. Problem nije u tome što ne žele razgovarati, nego što ne znaju kako započeti ozbiljnu temu.
Najpouzdaniji znak da se žele povezati jest takozvano "motanje" po kući. To su trenuci kada dijete bez očitog razloga uđe u prostoriju gdje se nalazite i zadrži se dulje nego inače. To je signal da vam želi nešto reći, ali osjeća strah ili sram. Vaš je zadatak potaknuti razgovor, ali ne previše izravno.
Pitanje "Je li sve u redu?" može ih opteretiti i zatvoriti. Umjesto toga, obično pitanje poput "Kako ti je prošao dan?" može otvoriti put komunikaciji.
Važnost neobaveznog razgovora
Započeti razgovor tek je prvi korak. Sljedeći je dopustiti da se on razvije neobavezno. Wenner Moyer objašnjava da i površni razgovori grade temelje za dublji odnos i mogu biti uvod u teže teme. Kada poštujete djetetovu potrebu da prvo razgovara o naizgled nebitnim stvarima, gradite povjerenje. Taj je proces sličan zbližavanju s bilo kojom drugom osobom.
Pitanja postavljajte iz znatiželje, ne iz kontrole
Najbolji način da saznate što se događa u djetetovu životu jest da ga pitate. Kad uspostavite komunikaciju, prijelaz s neobaveznog čavrljanja na ozbiljnije teme možete olakšati postavljanjem otvorenih pitanja. Pustite dijete da samo ispuni praznine. Ako osjeti da ga ispitujete ili stavljate u neugodnu poziciju, naučit će se emocionalno isključiti.
Pristupite razgovoru s iskrenom znatiželjom. Wenner Moyer predlaže otvorena pitanja koja ne osuđuju, na primjer: "Kako se osjećaš zbog toga?", "Što misliš, zašto se tako osjećaš?" i "Što ti sada treba od mene?".
Uvažite osjećaje, ali preispitajte pogrešnu logiku
Wenner Moyer upozorava na oprez kod potvrđivanja dječjih stavova. Prevelika podrška može potaknuti štetne obrasce razmišljanja, dok premala podrška vodi u emocionalnu blokadu. Ključ je, kaže, uvažiti teške emocije, ali istodobno preispitati pogrešnu logiku koja iza njih stoji.
Primjerice, ako je dijete pod stresom zbog ispita jer misli da mora dobiti savršenu ocjenu, možete reći: "Razumijem da ti je to stresno. I ja bih se tako osjećao. Ali sve će biti u redu čak i ako ne dobiješ maksimalan broj bodova".
Takvi odgovori, koji uravnotežuju emocionalnu inteligenciju i logiku, uče djecu da više istina može postojati istovremeno. To im daje prostor da prožive svoje osjećaje, ali i da donose promišljene odluke umjesto da reagiraju ishitreno. Dijete će se osjećati shvaćeno ako prihvatite njegove osjećaje, a istodobno mu pružite suosjećajno i praktično vodstvo.
Dopustite djetetu da se samo nosi s izazovima
Iako se može činiti suprotno logici, dopuštanje djeci da se sama suoče sa svojim emocijama i posljedicama ključno je za njihov razvoj u otporne odrasle osobe. Mnogi znakovi koje roditelji doživljavaju kao razlog za uzbunu zapravo su dio normalnog razvoja.
Wenner Moyer navodi primjere poput odbijanja razgovora odmah nakon škole, drskih odgovora ili loše ocjene. To jesu pokazatelji da im je teško, ali ne znači da odmah trebate preuzeti ulogu spasitelja. Ta je borba za njih korisna.
Izazovna iskustva daju djeci priliku da vježbaju zdrave načine nošenja sa stresom i nauče što im pomaže. Odbijanje razgovora je postavljanje granice, a drzak odgovor može biti automatska reakcija na osjećaj da su te granice narušene. Frustracija i razočaranje nužni su za vježbanje emocionalne otpornosti, a na te emocije možete odgovoriti empatijom umjesto panikom.
Zaključak autorice je jasan: problemi u komunikaciji očekivani su dio odrastanja. Dok djeca otkrivaju tko su, mijenja se i njihov odnos prema sebi i svijetu. To je zbunjujuće razdoblje u kojem će nailaziti na prepreke, a metoda pokušaja i pogrešaka nužna je da bi naučili kako se nositi s problemima.
Stoga, idući put kad vam vaš jedanaestogodišnjak odbrusi, sjetite se vlastitog odrastanja: pritiska u školi, hormonalnih promjena i neprestanog truda da izgradite vlastiti identitet. Pristupite mu sa znatiželjom i suosjećanjem te mu ostavite prostora da izrazi svoje potrebe. Upravo to može očuvati vaš odnos dugo nakon što prođu tinejdžerske godine.