Umrla je Biljana Plavšić, jedna od vodećih figura u vrhu vlasti Republike Srpske tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Zbog sudjelovanja u sustavnom protjerivanju i zločinima nad nesrpskim stanovništvom, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu osuđena je za zločine protiv čovječnosti.
Prije rata studirala u Zagrebu, osuđena za ratne zločine
Prije ulaska u politiku gradila je akademsku karijeru. Diplomirala je i doktorirala biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, specijalizirala se u Sjedinjenim Američkim Državama te dugi niz godina radila kao profesorica i dekanica PMF-a na Sveučilištu u Sarajevu.
U politiku je ušla raspadom Jugoslavije 1990. godine kao članica Srpske demokratske stranke, kada je izabrana za članicu Predsjedništva Socijalističke Republike BiH iz reda srpskog naroda. U travnju 1992. godine napustila je to tijelo i pridružila se vodstvu otcijepljenih srpskih struktura.
Tijekom rata obnašala je dužnost potpredsjednice Republike Srpske te bila bliska suradnica Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i generala Ratka Mladića. Njezinu ratnu ulogu obilježili su izraziti ekstremizam, huškanje i dehumanizirajuća retorika prema Bošnjacima.
Grlila se s Arkanom nakon masakra u Bijeljini
Javnosti su ostale upamćene njezine izjave o genetskoj inferiornosti Bošnjaka i stav da bi žrtvovanje polovice srpskog naroda bilo prihvatljivo za ostvarenje političkih ciljeva. "Srba ima 12 milijuna, neka ih šest milijuna pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe", govorila je.
Jedan od najpoznatijih simbola njezina djelovanja iz tog perioda bio je dolazak u Bijeljinu u travnju 1992. godine, neposredno nakon masakra nad civilima (najmanje 48 njih) koje su počinile paravojne postrojbe Željka Ražnatovića Arkana, kada je javno čestitala i izgrlila Arkana.
"Sjećate li se Biljane Plavšić u posjeti Bijeljini u rano proljeće 1992. godine? Bilo je to nakon što je ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan upravo 'oslobodio' ovaj bosanski grad od Bošnjaka, na čemu mu je gospođa i čestitala. Odjevena elegantno kao i obično, sa svježom frizurom i u visokim petama, zagrlila ga je i poljubila onako baš srdačno, dok su oko nje na pločniku ležali tek ubijeni ljudi koje je morala preskakati da bi došla do njega", pisala je književnica i novinarka Slavenka Drakulić o Plavšić.
Plavšić je zagovarala ratnog zločinca Mladića, osuđenog za masovne ratne zločine i genocid. U svojim je izjavama ponavljala da je uvijek bila na njegovoj strani te ga hvalila da je bio "dobar čovjek" i "vrhunski vojnik".
Dodika predložila za premijera
Nakon povlačenja Radovana Karadžića 1996. godine preuzela je dužnost predsjednice Republike Srpske.
Tada je došla u otvoren sukob s Karadžićevom tvrdom strujom na Palama, preselila političko središte RS-a u Banju Luku te uz potporu međunarodne zajednice osnovala Srpski narodni savez i nakratko surađivala s umjerenijim političkim opcijama, uključujući Milorada Dodika, kojeg je tada predložila za premijera.
Plavšić je kao predsjednica 1998. imenovala Milorada Dodika mandatarom, a on je kasnije postao premijer.
Osuđena na 11 godina zatvora
Haaški tribunal podigao je 2000. godine optužnicu protiv Plavšić za genocid, suučesništvo u genocidu, zločine protiv čovječnosti te kršenje pravila i običaja ratovanja.
Biljana Plavšić dobrovoljno se predala sudu u siječnju 2001. godine. Krajem 2002. godine sklopila je sporazum s tužiteljstvom te priznala krivnju po jednoj točki optužnice, koja se odnosila na progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti.
U zamjenu za priznanje i izraženo pokajanje, tužiteljstvo je odustalo od ostalih točaka, uključujući i optužbu za genocid. U veljači 2003. godine osuđena je na jedanaest godina zatvora. Nakon što je odslužila dvije trećine kazne, u listopadu 2009. godine puštena je na prijevremenu slobodu sukladno švedskim propisima.
Zatvorsku kaznu izdržavala je u ženskom zatvoru Hinseberg u Švedskoj, a nakon odslužene dvije trećine kazne, u listopadu 2009. godine puštena je na slobodu.
Nakon izlaska iz zatvora preselila se u Beograd, gdje je u kasnijim medijskim istupima i memoarima uglavnom povukla i relativizirala svoje ranije pokajanje iz sudnice, tvrdeći da je priznanje krivnje bilo tek taktički potez kako bi izbjegla dugotrajniji postupak i težu kaznu.