KADA ste danas otvorili Index, vjerojatno niste očekivali priču o potencijalnom plagijatu u kojoj su u glavnim ulogama Zdravko Čolić i francuska pop zvijezda Santa. No, tu smo gdje jesmo i ako poslušate "Kuću punu naroda" pa odmah nakon toga "Popcorn Salé", primijetit ćete vrlo jasnu sličnost između dviju pjesama.

Poslušajmo...

Strukturno i glazbeno, ove dvije pjesme dijele taj početni dio koji i u glazbi i fraziranju stihova dijeli zaista neospornu sličnost. Osim toga, u oba slučaja klavir nije ukras već jedini instrument koji gura pjesmu naprijed, dok vokal kreće tiho i intimno, da bi u refrena potpuno eksplodirao. Nismo jedini koji su to primijetili i internetom već lagano kolaju priče mnogih koji su tu sličnost primijetili.  

A odgovor?

E sad, pravo je pitanje je li Santa u tajnosti veliki fan Čolića? Je li slučajno čula pjesmu na nekoj benzinskoj pumpi na proputovanju ovih prostora pa odlučila "posuditi" ideju Gibonnija i Nikše Bratoša koji su autori pjesme s Čolićeva albuma "Ono malo sreće" iz 2017.?

Odgovor je, vrlo vjerojatno - ne. 

Osim što se u onom najbitnijem, refrenskom dijelu razilaze, niti jedna od pjesama zapravo ne radi ništa specifično ni jedinstveno jer u oba se slučaja radi o vrlo klasičnim "power ballad" aranžmanskim zahvatima dok obje pjesme piju vodu iz istog starog, dubokog izvora. Točnije, klasičnih soul balada iz šezdesetih i starih francuskih šansona. Definitivno nisu niti prvi, a svakako ni posljednji koji su to učinili jer radi se o provjerenom receptu koji pali.

Postoji li sličnost? Apsolutno, ali da si zadate malo truda i uđete u ovu zečju rupu, vrlo ćete vjerojatno naići na još barem desetak njih koji su s istom frazom učinili desetak različitih stvari. Baš kao i pop autori koji su, koristeći sad već dobro poznata "četiri akorda", stvorili hrpetinu ogromnih svjetskih hitova.

Zašto su ljudi opsjednuti "plagijatima"?

A sve nas ovo dovodi do jedne vrlo zabavne, ali i bitne moderne teme - plagijata. 

Ljudi obožavaju biti glazbeni detektivi i "otkrivati" istinu. Često se vode internetski ratovi oko toga tko je kome ukrao neki akord, melodiju ili onaj jedan prijelaz na bubnju. Ali, budimo realni, raspravljati o tome što je "originalno" u današnje vrijeme postalo je toliko uobičajeno da je gotovo u potpunosti izgubilo na značaju.

Za početak, glazbenici su oduvijek "posuđivali", "davali hommage" ili jednostavno krali od drugih izvođača, a povijest je pokazala da što je krađa bezočnija, to je glazbenik uspješniji. I dok ta posudba sama po sebi nikada nije prestala, počeli smo živjeti u eri kada umjetna inteligencija može u par sekundi prežvakati cijelu povijest glazbe i ispljunuti stotine novih, savršeno strukturiranih pjesama.

I osim što su modeli "dresirani" na na bezočnoj krađi, sama krađa glazbenika od glazbenika postala je još jednostavnija i istovremeno teža za detektirati. I ovo nije pokušaj da se plagijati racionaliziraju već samo da se konstatira da je reciklaže toliko da je pravo pitanje nije li danas pronalazak pjesme koja nije plagijat jedino postignuće vrijedno spomena?

Naravno, glazba nije samo matematika niti hrpetina savršeno poredanih kodova. Nije važno ako pjesma strukturno podsjeća na nešto što smo već čuli jer budite sigurni, vašu omiljenu "originalnu" pjesmu netko je barem djelomično već odsvirao. Jedino što je bitno je komunicira li emocionalno s vama ili ne. Bilo da se zatvaraš od svijeta uz slane kokice ili otvaraš vrata punoj kući naroda, bitna je samo ona sirova emocija koja te natjera da ju pojačaš. 

A samom AI-ju to ne polazi za rukom. Barem ne još.