KAD SAM u srijedu u 17:17 na mobitel primio strašnu vijest od njegove životne partnerice Danni da je Georg Koch (54) preminuo, odmah su mi potekle suze. Manje od 24 sata prije razgovarao sam sa Schorschom, kako su ga zvali prijatelji, punih 47 minuta, i razgovor je bio kao i uvijek: puno smo se smijali, raspravljali o nogometu i, naravno, o našoj velikoj zajedničkoj ljubavi, Fortuni Düsseldorf, piše Bild.

Kultnog vratara Georga Kocha upoznao sam i zavolio prije 35 godina, tada još kao mladi novinar koji je pratio Fortunu. Ono što me kod njega impresioniralo gotovo više od nevjerojatnog talenta bila je njegova osobnost. Koch, koji je po mojem mišljenju imao sve predispozicije da postane reprezentativni golman, uvijek je bio izravan i iskren. Čovjek čvrstog stava, a ne netko kome je svejedno. Ako je trebalo, išao je i preko granice boli.

Kad bi smatrao da sam previše kritički pisao o Fortuni ili o njemu, znao se gadno naljutiti. Tada bi me nazvao ili bismo se našli i postalo bi glasno: "Kakve si to gluposti napisao? Jesi li ti normalan…?"

Original s karakterom

No, dobra stvar nakon takvih ispada bila je to što Koch nikad nije bio zlopamtilo. Uvijek je bio profesionalac. S godinama se naš poslovni odnos pretvorio u blisko prijateljstvo utemeljeno na velikom povjerenju. Bez obzira na to gdje je branio, u Eindhovenu, Bielefeldu, Kaiserslauternu, Cottbusu, Duisburgu, Zagrebu ili Beču, nikad nismo izgubili kontakt.

Stalno smo razmjenjivali mišljenja i povjerljivo razgovarali o privatnim stvarima. Nikad neću zaboraviti kako je devedesetih tadašnji kultni trener Düsseldorfa Aleksandar Ristić pokazao Kochu crveni karton na treningu, a Koch ga je još na terenu drsko upitao: "Treneru, koliko dugo sam suspendiran?"

Na idućem treningu Koch doista nije smio vježbati s momčadi, već je morao sam trčati krugove oko terena. To je samo jedna od brojnih anegdota kojima smo se uvijek iznova smijali svih ovih godina.

Borba poput lava

Prije tri godine priopćio mi je strašnu dijagnozu, naravno, u svom prepoznatljivom stilu: "Jörg, hajde da brzo odradimo još jedan veliki intervju. Imam rak gušterače, ali želim otvoreno govoriti o bolesti kako bih ohrabrio druge oboljele i njihove obitelji. Ali požuri, liječnici su mi rekli da bih uskoro mogao otići!" To je bio pravi Schorsch.

Tri godine borio se protiv bolesti poput lava. Kad god bih ga pitao kako je, odgovor je bio isti: "Znaš da ja nisam tip koji kuka. To nikad nije bio moj stil. Neizmjerno sam zahvalan Bogu, u nogometu sam doživio gotovo sve i s ljudima koje imam uz sebe presretan sam."

U srijedu je otišao jedan od najboljih i najiskrenijih ljudi koje sam ikad upoznao u ovom uzavrelom nogometnom svijetu. Nebeska prva postava može se radovati: takvog karakternog vratara tamo gore još nisu imali. Zbogom, Schorsch, uvijek ću te nositi u srcu.