DALEKO od Hrvatske, košarke i hrvatske košarke danas živi nekad najbolji centar reprezentacije Mario Kasun. Rođeni Vinkovčanin preselio se u Barcelonu, gdje danas živi i rijetko istupa u javnost. Kasun, danas 46-godišnjak, igrao je u puno boljem vremenu hrvatske košarke.

Njegova je generacija ulazila redovito među najboljih osam momčadi Europe, što je danas tek san za hrvatske košarkaše. Kasun je igrao Euroligu sa Zagrebom, Efesom, Barcelonom i Montepaschi Sienom. Ozbiljniju košarku počeo je igrati u Velikoj Gorici i zagrebačkom Zrinjevcu te je odabran na NBA draftu 2002. godine.

Birali su ga Los Angeles Clippersi, no prava na njega otkupio je Orlando Magic. Dvije godine nakon drafta otišao je na Floridu, na kojoj je ostao dvije sezone. Kasunov put bio je prepun prepreka, ozljeda, frustracija i razočaranja.

Godine 2008. operirao je srce zbog aritmije te je imao veći broj prijeloma. Od reprezentacije se oprostio 2009., s 29 godina, a danas kaže da je tamo samo izgubio vrijeme. Razočarao se u sport, u kojem se nagledao nepravdi i stvari koje mu se nisu svidjele. Svoju priču ispričao je za Index.

Napravili ste odmak od košarke nakon završetka karijere. Čime se danas bavite?

Radim u tvrtki DeBeer, koja se bavi proizvodnjom i prodajom boja za automobile.

Otišli ste prema jednoj od svojih strasti, a to su automobili i motocikli?

Hobiji su jedno, a posao drugo. Ovo mi sad donosi kruh na stol. Imao sam sreće da s pokojnim Majkom Javorovićem uđem u zastupništvo za boje. Ušao sam u auto-moto svijet.

Dosta ste se udaljili od košarke posljednjih godina. Imate li ikakav doticaj više s tim sportom?

Košarka je prelijep sport, ali u nju se uvuklo puno prljavih stvari. Pokušao sam napraviti nešto na pošteno i na kraju se maknuo od svega toga. Došlo je do zasićenja. Nepravda mi jako smeta. Košarka nije ono što je nekad bila po kvaliteti i svemu ostalom. Košarka mi je jako puno dala i jako puno uzela. Ima života i svijeta i bez košarke.

Zbog košarke ste imali puno ozljeda. Mislite li na njih kad kažete da vam je košarka puno oduzela?

Mislim na ozljede i razna obećanja, ludom radovanja. Vidio sam i razne nepravde, neispunjene ugovore, svakakve gluposti koje su se radile. Svatko gleda svoj interes, a najmanje se gledaju interesi igrača, pogotovo mladih. Maknuo sam se iz tog svijeta. Vidim nekoga nakon deset godina, popijem s njima kavu i kažem im da ih sad ne moram vidjeti sljedećih 20 godina.

Smatrate li da je zbog takvog mentaliteta hrvatska košarka drastično pala u posljednjih desetak godina?

Nije to samo u Hrvatskoj, to je sindrom na svjetskoj razini i na razini svih sportova. Mito i korupcija, guraj ovog sina, guraj onog sina.

Dolazite iz obitelji sa skromnim primanjima i bez zaleđa. Tako da niste ni mogli nikad imati taj popularni poguranac u karijeri.

Nikad me nitko u životu nije pogurao. Moji roditelji su bili radnička klasa. Rođen sam u Vinkovcima. Živio sam tijekom rata u Varaždinu i Prelogu. Pa smo se vratili u Vinkovce pa u Delnice, Rijeku, Zagreb pa sam onda otišao u Ameriku na koledž, i tako dalje.

Ne da niste imali poguranac, nego vas je čak i Hrvatski košarkaški savez suspendirao 2000. godine, tako da niste nikad ni zaigrali za Gonzagu.

Tako je, dobio sam suspenziju na četiri godine. Imao sam ugovor po kojem sam mogao otići iz kluba ako odem na školovanje ili na draft, ali uz odštetu. Otišao sam iz Zrinjevca bez odštete, a HKS me suspendirao jer je htio zaštititi hrvatski klub.

Onda je moj pokojni otac bio jako ljut jer sam se kasnije odazvao na poziv u reprezentaciju. A to je jedino što sam mogao napraviti za naš narod i domovinu. U biti nisam imao razloga igrati za reprezentaciju. Koliko god ti reprezentacija dobro dođe, toliko ti i odmogne.

Nemaš slobodnog vremena, dođeš uvijek umoran i poluozlijeđen nakon sezone na okupljanje, a nitko te ništa ne pita. Svi pitaju sportaše samo koliko su zaradili, a nitko ne vidi koliko je truda i odricanja iza toga.

Vaša generacija u reprezentaciji ostvarila je vrlo dobre rezultate. Redovno ste bili među osam najboljih momčadi u Europi, a svejedno ste trpjeli velike kritike. U usporedbi s današnjom reprezentacijom, četvrtfinale Eurobasketa veliko je ostvarenje.

Doveli smo se u situaciju da gubimo od Finske, koju smo nekad pobjeđivali s 40-50 poena razlike. Zašto? Jer smo prije imali 12 igrača koji su bili nositelji igre u velikim europskim klubovima ili su bili u NBA ligi. Danas imamo Hezonju, Šarića i Zupca koji se ističu kvalitetom.

Problem je što je košarka postala više modna pista. Ne gine se više za klub. Totalno je drugačiji način igranja. Nemojte se ljutiti, ali meni je današnja košarka pišanje od smijeha. Trčanje gore-dolje i napucavanje trica. Nema tu kvalitete. Mi smo još i dobri kakva nam je liga.

Kvalitetom je naša prva liga sad tu negdje gdje je bila druga liga u moje vrijeme. A u njoj su se kalili klinci od 15-16 godina. Kažu da mi stari seremo kako je prije bilo puno teže igrati u hrvatskoj ligi. Ali to je istina, bilo je teže. Imao sam poštovanja prema starijim igračima. Meni bi Šamanić svaki puta kad bismo igrali košarku razvalio nos.

Tukli smo se jer si želio napredovati. Danas nitko ne ostaje nakon treninga u dvorani. Svi bi bili youtuberi. Htjeli bi novac, a da ništa ne rade. I ja bih da mogu, vjeruj mi, ali ne ide to tako. Čovjek mora puno raditi da bi došao do nečega u životu.

Igrati se Euroligu kao član KK Zagreba. Danas nijedan hrvatski klub nije faktor ni u regionalnoj ligi, a kamoli u Europi.

Koliko uložiš, toliko ti se vrati. Igrao sam za Zagreb, u kojem su bili još Luka Žorić, Damir Mulaomerović i Kruno Simon. Obećani su nam novci, od kojih meni kurca nisu platili. Dobio sam samo dio. Igrao si na povjerenje i lijepe riječi drugih ljudi.

Bacio sam tri godine u vjetar jer sam vjerovao debilima. Sportaši imaju maksimalno deset godina u životu da zarade normalnu lovu. Imao sam sreće što sam zaradio nešto. Puno sportaša životari i onda ne znaju što će dalje kad završe s košarkom. Pokušavaju biti treneri ili menadžeri, a meni se to ne da. Mario Kasun nije samo košarkaš, nego puno više od toga.

Nekad najbolji centar NBA lige Dwight Howard opisao vas je kao Ivana Dragu iz Rockyja. Rekao je da ste super tip s kojim je ostao u jako dobrom odnosu.

To je istina. Može se reći da smo zajedno odrastali u Orlandu. Došao sam u ligu s 24 godine, a Howard s 18. Bio sam jedini igrač koji je izabran na draftu, a da nije prije toga profesionalno igrao. Imao sam hall of famera s kojim sam se tukao na treningu svaki dan.

To je imalo velik utjecaj na moju karijeru. Bio sam mlad i lud, nisam imao strpljenja ni dobru financijsku situaciju. Igrao sam u Orlandu da bih platio otkupnu klauzulu Frankfurtu. Nikakve novce nisam zaradio u NBA ligi. Ozlijedio sam nogu 2005. na Eurobasketu i igrao na sigurno, potpisao za Barcelonu. Da nisam to napravio, tko zna gdje bih bio danas.

Igrali ste s NBA velikanima u Orlandu. Kakav je dojam na vas ostavila ta momčad?

Na papiru je to bila All-Star ekipa. Grant Hill, Cuttino Mobley, Steve Francis, Tony Battie, DeShawn Stevenson, Jameer Nelson... Sve su to ugledni igrači. Takva momčad nije ušla u play-off, onda znaš kakvi su drugi klubovi bili.

Miami Heat osvoji tih godina naslov prvaka. Imaju Shaquillea O'Neala. Umjesto njega ulazi Alonzo Mourning, a treći centar je Christian Laettner. Svaki od njih ti može zabiti 30 poena. To je bila NBA liga nekad. Danas da igram u NBA ligi, imao bih ugovor na 200 milijuna dolara.

Ako pogledate moju statistiku, imao sam najviše skokova po broju minuta u ligi. Ali nisam dobio pravu priliku. Možda bi bilo drugačije da sam imao više strpljenja, ali to nikad ne znaš. Zadovoljan sam s tim što sam napravio.

Imali ste tešku prometnu nesreću, operaciju srca zbog aritmije, prijelome. Kako se danas osjećate nakon svega toga?

Još uvijek se aktivno bavim sportom, inače bih se raspao. Imao sam jako puno operacija. Bio sam maltene u svakoj sobi u bolnici. Ali i to je dio života. Bog mi je stavio taj ruksak jer ga mogu nositi.

Nikola Jokić redefinirao je poziciju centra u modernoj košarci. Smatrate li ga jednim od najvažnijih igrača u povijesti?

Da. Dobio je priliku igrati košarku na svoj način. Jokić i Dončić su sjajni talenti, ali fizički nisu kao što su prije bili Jordan ili već spomenuti Alonzo Mourning. Jokić je napravio jebenu karijeru, igra u vremenu u kojem centri nisu tako dominantni kao nekad.

Ne bih ni htio znati kako bi bilo igrati protiv Hakeema Olajuwona, Davida Robinsona, Patricka Ewinga... Jokić je jedan od milijun, ali nema toliko jaku konkurenciju. Dončić i on se sprdaju s NBA ligom.

Ali natjecanju pada kvaliteta i gledanost. Postaje negledljivo jer se danas daju ogromni ugovori talentima na sam potencijal. Prije si morao zaslužiti i zaraditi velik ugovor. Puno tih igrača potpiše ugovor i nikad od njih ništa ne bude.

U NBA ligi su pravila o dopingu navodno vrlo labava. Damjan Rudež je pričao kako su mu za oporavak davali neku "rozu mućkalicu", za koju nije znao ni što je, ali je bila čudotvorna. Kakva su vaša iskustva i je li u Orlandu bilo kakvih čarobnih napitaka?

Da su bar meni takvo nešto dali za oporavak. Kod mene je bila samo prehrana i teretana. Nikakav doping. Imali smo doping kontrolu četiri puta godišnje bez najave. Kad bih rekao da me nešto boli, poslali bi me na masažu. Možda se nešto promijenilo kad je Rudež bio u ligi, to ne znam.

Mi smo imali teretanu na dan utakmice. Nije istina da ti od toga pada osjećaj za šut, to su priče za malu djecu. Imali smo tako dobre trenere da je to bilo nemoguće. Nikad ništa nisam uzimao, čak sam došao drugu sezonu u NBA ligi i krenuo sa "zdravom" ishranom.

Nije mi bilo dobro mjesec dana, znojio sam se i nisam imao energije. Rekli su mi fizioterapeuti da se samo vratim na prijašnju ishranu. I nakon toga je sve opet bilo okej. Neki ljudi nisu navikli funkcionirati na salatama i mesu. Neki su moji suigrači jeli samo iz McDonald'sa i igrali odlično.

Prije utakmice lik pojede dva velika sendviča sa svinjetinom. Da ja to pojedem, srao bih tri dana, a ne igrao utakmicu. Dwight Howard pojeo bi kilu gumenih bombona. Ljudska tijela su različita. Ali nitko nije smio uzimati ništa dodatno, pogotovo ja. Plaćao sam svaku svoju grešku u NBA ligi, nisam smio ni tehničku dobiti, ali ipak sam ih dobio par.

Zanimljiv je odnos vas i Kevina Garnetta. Bio vam je idol pa nešto prigovarao jer ste nosili njegov brend tenisica. Čak ste i zakucali preko njega u jednoj utakmici.

Prema mom iskustvu crnci su još veći rasisti od bijelaca. Takav je Garnett. Sve ovisi kakav si ti s njima, takvi će i oni biti s tobom. Imao sam svakakvih situacija. Nosio sam Garnettove tenisice i team manager Minnesote mi je rekao da skinem te tenisice jer Kevin ne želi da ih nosim jer nemam ugovor.

Onda dođe Tracy McGrady, vidi da nosiš njegove tenisice, dođe te pozdraviti i kaže kako je baš lijepo da nosiš baš njih. Sve ovisi s kakvim pacijentom imaš posla.

Igrali ste za Efes, kao i Nikša Prkačin. On nam je pričao o fantastičnoj organizaciji kluba, u kojem igrači nisu morali ništa raditi osim brinuti se za košarku. Drugi su ih služili, točili im gorivo, kupovali stvari. Kakvo je vaše iskustvo?

Nisam imao nijednu od tih privilegija. Kako to da mene nikad ne pogode takve stvari? Da mi daju energetska pića da budem jači i da mi netko još natoči auto. Mislim, Efes je vrhunski klub. Samo nije bilo baš neke kulture navijanja.

U posljednje vrijeme vidim da ima dosta navijača. To je tvornica piva, a gazda kluba ne gleda uopće košarku. Pet utakmica u sezoni možda pogleda. Košarka je, na kraju krajeva, biznis. Svjestan sam da sam ja bio samo broj.

Nas igrače mijenjalo se kao čarape. Ako ne zabiješ 20 poena, ulazi netko drugi. Ako te boli noga, netko drugi uskače na tvoje mjesto. Svi mi ljudi smo zapravo suvremeni robovi, samo to ne vidimo.

Bilo je napeto na utakmicama u Turskoj. Čak ste se i tukli s navijačima?

Frka je nastala kad smo igrali protiv Fenerbahčea finale turske lige 2009. godine. Gubili smo u seriji 2:0. Trener mi nije dao da igram u finalu, a dotad sa mnom u petorci nismo izgubili nijednu utakmicu u doigravanju. Htio sam raskinuti ugovor zbog toga. Moj menadžer i ja smo uvjerili trenera da me mora pustiti da igram i da ćemo pobijediti.

I on me stavi i preokrenemo na 4:2 u seriji i osvojimo prvenstvo. U zadnjim sekundama utakmice okrenem se prema klupi da proslavim, a vidim navijači napeli šake. Napeo sam i ja, mislio sam da je neka zajebancija. Kad ono svi krenuli na nas. Nastala je tučnjava i morali smo u svlačionici sjediti dva sata dok se to nije raščistilo.

Prije odlaska u NBA igrali ste u Frankfurtu dvije sezone te izjavili da vam je to bilo najljepše doba u karijeri. Zašto?

Bio mi je to prvi klub u kojem sam počeo normalno zarađivati za život. Imali smo ekipu koja se jako dobro slagala, ali koja je kvalitetom bila ispod ostalih. No svejedno smo osvojili naslov prvaka u mojoj drugoj sezoni. Imali smo i odličnog trenera. Bio mi je to prvi profesionalni trofej.

Imam lijepe uspomene iz Frankfurta, bili smo balavci, dobro smo se zajebavali, izlazili i zabavljali. Inače u tako velikim klubovima je svaki igrač za sebe, pola njih ne razgovara jedni s drugima. Ovo je baš bila skupina prijatelja.

Treneri puno diktiraju kakve će biti momčadi. Ima onih koji žele kontrolirati svaki pokret igrača, a ima i onih koji puštaju više slobode. Kakvi su treneri vama odgovarali?

Na trenera ne možete utjecati. Na primjer, Svetislav Pešić mi je bio trener u Kölnu, igrao sam za njega pripremne utakmice. Bio je strog i trenirali smo naporno. Ali htio je razvijati mlade igrače i dati im šansu.

Kvalitetan je čovjek. Kad brod tone, tone i on s njim, da se tako izrazim. Nema upiranja prstom u druge, svi imamo istu odgovornost. Svakom igraču je dao slobodu da izrazi svoj talent. Ne sviđa mi se kad trener vadi igrača iz igre odmah nakon greške. Sljedeći puta će ući u strahu.

Možda će baš nakon dvije greške napraviti deset vrhunskih stvari. Trenerski posao nije uopće lagan. Nemam strpljenja ni volje. Prešao sam tu igricu. Današnji klubovi nemaju strpljenja za trenere. Svi žele dobre rezultate bez uloženog novca.

Kad smo kod trenera, s Duškom Ivanovićem se niste baš slagali u Barceloni.

Obećao sam klubu da ću doći na pripreme, ali istovremeno je stigao i poziv iz reprezentacije, uz prijetnju da ću dobiti suspenziju ako ne dođem odigrati kvalifikacije. Nazvao sam tadašnjeg direktora Barcelone Zorana Savića i on me pustio da odem igrati za Hrvatsku. No Ivanović mi je to zamjerio.

Pokušao sam se riješiti tog ugovora iz Barcelone odmah, no nisam uspio u prvoj sezoni. Nisu me htjeli pustiti. Duško je kao čovjek imao dobre i loše strane. Izašlo je negdje da ga mrzim. Nikoga ne mrzim. Ali pacijent je. Igrao sam sa slomljenom nogom mjesec dana. Onda sam mu došao s nalazima pa sam mu jebao mater.

Onda je on meni jebao mater tako što nisam bio u momčadi četiri mjeseca. Debilana. Jebali su me sa svih strana, a nisu mi htjeli raskinuti ugovor. Znao sam zabijati po 25-30 poena u Euroligi, onda bi me stavio na klupu sljedeću utakmicu. Nisam to skužio. Valjda nitko nije smio biti veća zvijezda od njega.

Žrtvovali ste puno za reprezentaciju, a 2009. godine ste otišli na ružan način, zbog mnogobrojnih kritika, i to nakon osvojenog šestog mjesta na Eurobasketu. Odakle su dolazile sve te kritike?

Imao sam veliku želju igrati te 2009. godine s Nikolom Vujčićem, dominirali smo Europom, a na tom smo prvenstvu proveli samo sedam minuta zajedno na terenu. Jasmin Repeša je vodio na Eurobasket osam centara. Kakve to veze ima sa životom?

Ne želim uopće ulaziti dublje u tu priču. Sere mi se od nje. Reprezentacija je za mene bila najveće gubljenje vremena. Boli njih kurac danas za mene, gdje sam, od čega živim i imam li što za jesti. Bilo je lijepo igrati za Hrvatsku, bila mi je čast.

Ali svaku sezonu dolaziš ozlijeđen i samo vučeš tu ozljedu jer se nemaš vremena oporaviti. Onda te netko nakon takve patnje proziva da se ne boriš dovoljno za Hrvatsku. Jako ružno. Tri godine sam bio prvi centar reprezentacije.

Otišao sam jer mi se nije više dalo slušati neke balavce, kretene, sinove trenera da dobacuju. Što meni to treba? Suspendirali su me na početku karijere na četiri godine. Pa zašto sam uopće igrao za Hrvatsku?

Imali ste epizodu u Saudijskoj Arabiji. Kako ste tamo dospjeli?

Nakon ozljede šake koju sam zaradio dok sam bio u Montepaschiju, imao sam pauzu devet mjeseci. Bilo je pitanje hoću li moći uopće nastaviti igrati. Ali vratio sam se u formu, otišao u Ameriku, gdje sam bio cijelo ljeto u kampu Utah Jazza.

Čekao sam da potpišem ugovor kao slobodan igrač. Došao mi je pokojni Jerry Sloan i rekao da me može staviti u razvojnu ligu jer već imaju 15 igrača na ugovoru. U tom slučaju morao bih čekati dok se netko od njih ne ozlijedi. Dobio sam tad dijete i nisam htio u razvojnu ligu.

Propustio sam neke ponude zbog prilike u Jazzu. Onda sam potpisao za Al Wasl iz Dubaija. Dogurao sam do finala tamošnjeg pandana Euroligi te do finala domaćeg prvenstva. Kakvu smo ekipu imali, takvi rezultati bili su pravo čudo.

Odakle ljubav prema tetovažama?

Ne znam. Možda se izrodila iz rock glazbe koju sam uvijek slušao. Dennis Rodman mi je bio poluinspiracija. To je moj način izražavanja. Tetovaže su danas sasvim normalna stvar. Dok sam bio mlad, nisu bile. Bio sam crna ovca.

Igrali ste s brojnim velikim igračima. Ima li netko s kime ste baš voljeli igrati?

Uf, teško mi je nekoga izdvojiti. Uvijek sam cijenio i poštovao svoje suigrače. Kad bih baš morao birati, obožavao sam igrati s Tyroneom Ellisom u Frankfurtu. Volio sam igrati i s Mulaomerovićem u Zagrebu. Ali zbilja nikad nisam imao omiljenog suigrača.

Tko vam je od protivnika bio najteži za čuvati?

Nikola Peković. Dok je bio mlađi u Partizanu, a ja u Barceloni, zaustavio sam ga na šest poena. Pobijedili smo ih tada s puno razlike. Ali Pekovića kasnije nisi mogao pomaknuti. Čuvao sam u NBA ligi Shaquillea.

On se do play-offa nije previše trudio pa se dalo nekako protiv njega igrati. S Pekovićem - ma kakvi. Nisi ga mogao pomaknuti. Nemoguća misija. Kad se vratio iz NBA lige, ja sam bio u Zagrebu. Zabio mi je 30 poena, a ja 20.

Pratite li druge sportove i imate li klub koji favorizirate?

Nemam nijedan klub za koji navijam. Sve sportove volim popratiti i navijam za naše reprezentacije. I kad naši popuše, onda navijam za susjede - za Slovence, Bosance, Srbe. Nisam fanatik kao prije. Znao sam se sekirati kad bismo izgubili. Bio sam sportaš, poraz je dio sporta.

Izjavili ste jednom, dok ste igrali za Efes, da biste rado da taj klub ima žestoke navijače kao Partizan. Jeste li, kao hrvatski reprezentativac, imali problema zbog te izjave?

Pa to je istina. Partizan i Crvena zvezda imaju najbolje navijače u košarci. Ne govorim to samo ja, nego cijeli svijet. Imao sam priliku nedavno otići na utakmicu u Beograd s prijateljem. Ti ljudi mene više poštuju kao sportaša nego u Hrvatskoj.

Priče o ratu, ustašama, četnicima, to su priče za malu djecu. Ako voliš sport, poštuješ svakog sportaša iz bilo koje države. Srbi imaju tradiciju košarke i zato su tu gdje jesu. Što bih ja sad trebao reći, da su najbolji navijači u Zadru?

Tamo su me udarili zastavom u glavu u Jazinama. Kad si na terenu protiv Zvezde ili Partizana, čak i ne doživiš atmosferu toliko dobro kao kad si na tribinama. Takvo nešto ne postoji u svijetu.