ROKO Kursar (39), ponosni sin Dalmacije, nekadašnji hrvatski vojnik, unuk političkog emigranta i povjesničar danas je dogradonačelnik trećeg po veličini švedskog grada Malmöa i liberalni političar. Za Index otkriva svoj zanimljiv životni put i iskustva iz obje domovine.

Rođeni ste u Malmöu, ali ste živjeli i u Hrvatskoj, čak i odslužili Hrvatsku vojsku, da biste na kraju ipak odabrali Švedsku?

U Švedsku je prvo došla moja majka zajedno s mojom bakom i mojim djedom Nevenkom Brljevićem, koji je pobjegao iz Jugoslavije kao hrvatski politički emigrant. Prethodno je tri godine bio zatvoren na Golom otoku. Inače, moja obitelj s očeve strane potječe iz Srime kod Vodica i bila je partizanski orijentirana tijekom okupacije fašističke Italije u Drugom svjetskom ratu.

U Hrvatsku sam se prvi put preselio u proljeće 1991. godine. Sjećam se da smo se u rujnu, za vrijeme bitke za Šibenik, dok su tenkovi Ratka Mladića bili nadomak šibenskog mosta, mama, sestra i ja s ostalom djecom i ženama iz Vodica sklonili na otok Prvić. Ubrzo smo se ja i mama vratili u Švedsku, dok je moj otac kao dragovoljac ostao u Hrvatskoj s mojom sestrom.

Drugi dolazak u Hrvatsku uslijedio je 2000. godine. Namjeravao sam završiti osmi razred osnovne škole u Šibeniku, ali to nije baš dobro prošlo, pa sam se ponovno vratio u Malmö. Onda mi je nakon završene gimnazije, kao dvostrukom državljaninu, stigao poziv u Hrvatsku vojsku.

Gdje ste služili vojni rok?

U Lori u Splitu. Bilo je to jako dobro iskustvo, vojska mi je pomogla da sazrem i očvrsnem. Odlučio sam ostati u Hrvatskoj i studirati u Zadru, ali nisam bio previše fokusiran na studij. Možda je problem bio u tome što sam predobro živio.

Od Švedske sam dobivao studentsku potporu od 300 eura, dom je koštao 400 kuna, a obroci u menzi tri kune. Baš se lijepo živjelo. Kako nisam položio godinu, ostao sam bez financijske potpore i 2008. se vratio u Malmö.

Što Vas je čekalo u Švedskoj?

Morao sam se uozbiljiti i pronaći posao. Javio sam se na 60-ak oglasa, ali bez uspjeha. Neko vrijeme živio sam na socijalnoj pomoći. Bio sam frustriran i nezadovoljan, što me nagnalo da se politički angažiram.

Kao imigrantsko dijete, naravno, otišao sam prvo u Socijaldemokrate, ali ubrzo mi je stigla pozivnica za neko stranačko predavanje o marksizmu. A ako sam u nešto bio siguran, onda je to da nisam marksist.

Zaključio sam da sam socijalni liberal i tako završio u današnjim Liberalima, stranci centra i desnog centra. Ubrzo sam konačno pronašao posao u zračnoj luci u Kopenhagenu. Tamo sam radio četiri godine, ali sam u međuvremenu ponovno počeo studirati u Švedskoj i završio povijest.

Kad danas dolazite u Hrvatsku, imate li osjećaj da dolazite doma?

Da, oduvijek sam osjećao snažnu povezanost s Hrvatskom. Dolazim najmanje jednom godišnje i to na nekoliko tjedana. Posljednji put bio sam u Hrvatskoj za Uskrs. I suprugu sam upoznao u Hrvatskoj.

Držite li i dalje do svog dalmatinskog nasljeđa?

Naravno, moja obitelj u Srimi i dalje radi svoje maslinovo ulje i vino, koje onda obavezno nosim sa sobom u Švedsku. Za Badnjak se kod nas u Malmöu redovito priprema bakalar, a zimi sarma. Često su na stolu pašta-fažol ili dalmatinski pršut.

U postocima, koliko je Vaše nasljeđe švedsko, a koliko hrvatsko?

Teško pitanje. Ovisi o kojoj dimenziji govorimo. Nastojim se držati neke hrvatske kulturalne tradicije, to mi je jako važno zbog obiteljske povijesti. Možda bi se moglo reći da sam osobno i privatno više Hrvat, a javno i politički više Šveđanin.

Kako biste nekome iz Hrvatske predstavili Malmö?

Malmö je multikulturalan grad, ovdje živi više od 180 različitih nacionalnosti. Smatramo to našom snagom. U odnosu na moje djetinjstvo, danas je to sasvim drugačiji grad u kojem se puno ljepše živi. Uvijek sam bio ponosan na svoje podrijetlo, smatram se hrvatskim domoljubom. Sretan sam da i moji sugrađani mogu njegovati svoj identitet i biti ponosni na svoju tradiciju i kulturu.

Dakle, nije uvijek bilo tako?

Ne, apsolutno nije uvijek bilo tako. Ja sam kao dijete osjećao i rasizam i animozitet, koji potiče osjećaj da ne pripadaš ovdje i potiče segregaciju. U švedskim gradovima su se prije 50-ak godina počele stvarati imigrantske četvrti, što je imalo duboke i međugeneracijske posljedice.

Tako nastaju razlike između djece koja su sva rođena u Švedskoj, ali su različitog podrijetla. Naravno, to ne može imati dobre posljedice za društvo. I to se kasnije vidjelo u kriminalu, u siromaštvu i socijalnim problemima.

Smeta li Vam kad se Malmö spominje u kontekstu kriminala i manjkave integracije?

I da i ne. Najviše me ljute neistine, ali se kao političar s njima moram nositi. Naravno da se problemi ne smiju gurati pod tepih, nego se o tome mora raspravljati i pronaći rješenja. Svjestan sam da se svi problemi Malmöa prikazuju kao posljedica migracije i da se tako stvara pogrešna slika.

S druge strane, razumijem da postoji strah građana i da se kriminal događa svaki dan. I ja sam to iskusio, za mene to nije samo teorijska rasprava, petorica mojih prijatelja iz djetinjstva su ubijena. Jedan je ubijen nožem dok je u trgovini pokušao spriječiti zlostavljanje osoblja. Drugi je završio u organiziranom kriminalu. Likvidiran je 2009. metkom u glavu usred bijela dana.

Ipak, nasilje se smirilo posljednjih godina. Vrhunac je bio 2018. godine, kad smo imali 13 ubojstava. Prošle godine dogodilo se samo jedno. U gradu s 368.000 stanovnika. Prošli smo kroz veliku transformaciju u zadnjih osam godina

Kakve bi pouke Hrvatska mogla uzeti iz Švedske kad je riječ o javnim institucijama, o lokalnoj upravi i povjerenju građana u sustav?

Mislim da je to ponajprije pitanje birokracije, koja može biti jako pogubna za društvo kad potiče nepovjerenje prema institucijama. Stalno slušam o golemoj razlici između ishođenja raznih dokumenata i potvrda u Hrvatskoj i Švedskoj.

Mislim da bi se čak iz europskih fondova moglo ishoditi sredstva za reformu birokracije kroz suradnju s Švedskom. Vjerujem da bi to bilo olakšanje ne samo za društvo i građane, nego i za same institucije.

Što bi hrvatska politika mogla naučiti od švedske političke kulture i koliko se švedski javni diskurs promijenio posljednjih godina?

To da se treba držati hladne glave i civiliziranog tona u političkim raspravama. Čini mi se da je u Hrvatskoj važno izgovoriti neku poštapalicu koju će prenijeti mediji. Pratim ovaj bezvezni i nekonstruktivni sukob između predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Cijeli sustav u Hrvatskoj postavljen je tako da oni moraju surađivati. Takve javne svađe nisu primjerene političkim elitama i imaju posljedice. To je razina Donalda Trumpa.

Moram priznati da je Švedska u posljednje vrijeme krenula u smjeru hrvatskog javnog diskursa. Prije 30-ak godina političke razlike među strankama bile su velike, ali rasprave su bile konstruktivnije. Političari su bili svjesni da moraju pregovarati i razgovarati za dobrobit društva i države.

U međuvremenu su se stajališta počela približavati. Danas su stranačka stajališta dosta slična zbog praćenja anketa trenutačnog javnog mijenja, a retorika je poviše na, svađalačka i ad hominem.

Bi li Vam bilo lakše da ponekad nekom političkom suparniku u Švedskoj možete skresati nešto onako "milanovićevski"?

Već osam godina sam na dužnosti, ali nikad nisam osjećao takvu potrebu. Bilo je iritantnih situacija, no nikad ne bih tako razgovarao za političkom govornicom ili pred medijima. Uz dužno poštovanje, kad se spusti na takvu razinu, to najviše govori o samom političaru i o stanju političke klime.

Kako zadržati Europu otvorenom, liberalnom, demokratskom i tolerantnom, a istodobno odgovoriti na zabrinutost građana oko sigurnosti, migracija i pitanja identiteta?

To je gotovo filozofsko pitanje. Ako vjerujemo da nam je društvo postalo bolje zbog demokratskih institucija, višestranačja, slobode govora i ljudskih prava, onda to moramo njegovati, ali istodobno preispitivati i poboljšavati. Pobornik sam Europske unije i njezinih institucija, iako sam svjestan da su često birokratske i udaljene od običnog čovjeka.

Ja sam za jačanje europske integracije i suradnje, a istovremeno smatram da centralizam nije poželjan. Mislim da su antieuropske izjave, poput onih predsjednika Milanovića, pogubne i da vode slabljenju povjerenja građana u Europsku uniju. Možemo prosperirati samo ako djelujemo zajedno na globalnoj sceni, uz međusobno poštovanje i razumijevanje.

Jeste li od svojih kolega u švedskoj politici ikad čuli da Hrvatsku smatraju teretom zbog toga što više dobiva iz europskih fondova nego što im pridonosi?

Ne, takvo nešto više sam čuo za Rumunjsku, Bugarsku i pogotovo Grčku, u vrijeme tamošnje krize. Glavni razlog zašto to nisam čuo za Hrvatsku vjerojatno je sklonost Šveđana prema turističkim putovanjima u Hrvatsku.

Imam dojam da Šveđani općenito vole Hrvatsku, kako zbog turizma, tako i zbog sportskih zvijezda, a i brojnih hrvatskih građana koji su još 60-ih godina počeli dolaziti u Švedsku u potrazi za poslom.

Evo zanimljivog primjera: jedan švedski kolega iz politike upravo kupuje klijet u okolici Varaždina. Oduševljen je krajolikom i cijenama nekretnina. Mislim da Šveđani zapravo tek počinju otkrivati Hrvatsku.

Što biste rekli nekome tko se iz Hrvatske u ovom trenutku odlučuje na selidbu u Švedsku?

Imamo sto tisuća slobodnih radnih mjesta u Švedskoj, ali trenutačno imamo i veliku nezaposlenost. Tako da mnogo toga ovisi o zanimanju i stručnosti. Međutim, pozvao bih i Šveđane, pogotovo mlade, da krenu u suprotnom smjeru i potraže sezonski posao u Hrvatskoj.

Mislim da bi za mnoge bilo odlično raditi u nekom lijepom mjestu na Jadranu, upoznati se s hrvatskom kulturom i ljepotama, a možda i steći prijatelje za cijeli život. Bilo bi to na dobrobit i Hrvatske i Švedske.