ČAK I RODITELJI koji su se trudili pružiti svojoj djeci sretan život mogu nesvjesno činiti stvari zbog kojih se njihova odrasla djeca osjećaju nevoljeno. Takvi postupci rijetko su zlonamjerni, a najčešće su posljedica loše komunikacije ili različitih očekivanja.

Ne postoji čarobni štapić kojim bi roditelji osigurali da se njihova odrasla djeca osjećaju voljeno i podržano, stoga je najbolje početi s razumijevanjem onoga što kod njih stvara osjećaj odbačenosti ili nevažnosti. Nakon toga, roditelji mogu razgovarati sa svojom djecom o tim osjećajima i zajedno krenuti naprijed, piše YourTango.

Izbjegavanje teških razgovora

Jedan od čestih roditeljskih postupaka koji kod odrasle djece može izazvati osjećaj da nisu voljena jest izbjegavanje teških tema. Roditelji to često čine misleći da su obzirni jer nitko ne želi nelagodu ili tugu. Nažalost, njihova djeca to ne doživljavaju na taj način.

Primjerice, roditelji možda ne žele slušati o tome kako se njihova odrasla djeca nose s posljedicama odgoja ili su jednostavno nesretna. Prekidanjem svake rasprave o tim pitanjima djeca se osjećaju nepodržano i nevoljeno, iako im je često samo potrebno da ih se sasluša. Takvim postupkom mogu se osjećati odbačeno.

Kod nekih je roditelja to kulturološko ili generacijsko pitanje jer jednostavno nisu naučeni kako voditi takve razgovore. Terapeutkinja Samara Fabrick ističe da "izražavanje pozitivnih osjećaja tijekom teškog razgovora pomaže objema stranama da se osjećaju bolje i za vrijeme i nakon njega". "Unesite u razgovor brigu, privrženost i zahvalnost", savjetuje ona. "Upamtite, cilj komunikacije je da vas se čuje i razumije."

Skrivanje ponosa

Još jedan postupak koji može naštetiti odrasloj djeci jest suzdržavanje od pozitivnih komentara. Roditelji možda ne govore da su impresionirani ili ponosni jer pretpostavljaju da se to podrazumijeva ili misle da bi time mogli naštetiti svojoj djeci. U stvarnosti, djeca moraju znati da su roditelji ponosni na njih. Ta se potreba prenosi iz djetinjstva u odraslu dob, čega roditelji nisu uvijek svjesni.

Osjećaj vrijednosti temelj je zdravog samopouzdanja. Studija objavljena u časopisu Journal of Experimental Child Psychology istraživala je kako roditeljske pohvale utječu na dječju samoprocjenu nakon neuspjeha. Studija je razlikovala pohvalu usmjerenu na proces, koja ističe trud kao ključ uspjeha, i pohvalu usmjerenu na osobu, koja se fokusira na fiksne osobine.

Pokazalo se da ljudi najbolje napreduju kada ih se hvali za trud. Kada njihov naporan rad bude prepoznat, osjećaju se potvrđeno, a to je nešto što djeca svih uzrasta trebaju od svojih roditelja.

Tretiranje odrasle djece kao da su mala

Roditelji često nisu svjesni da se njihova odrasla djeca osjećaju nevoljeno kada ih se tretira kao da su još djeca ili tinejdžeri. Zbog toga se odraslo dijete osjeća kao da je zapelo i kao da se osoba kakva je danas uopće ne primjećuje. To je osobito izraženo kada roditelji vide samo pogreške i negativne osobine svoje odrasle djece.

Uobičajeno je da se roditelji teško nose s time da svoju djecu vide kao neovisne osobe, čak i u odrasloj dobi, te se drže zastarjelih predodžbi o njima. Odrasla djeca trebaju povjerenje roditelja u donošenju vlastitih odluka, čak i ako te odluke vode putem s kojim se roditelji ne slažu. Dopuštanje pogrešaka ključno je za osobni rast.

Nametanje vlastitih snova i ciljeva

Nametanje vlastitih životnih ciljeva odrasloj djeci još je jedan postupak koji ih udaljava. To se često događa kada roditelji ne razumiju snove svoje djece, misleći da znaju što je najbolje za njih. Izvješće pod naslovom "Moje dijete iskupljuje moje neostvarene snove" potvrdilo je da roditelji doista prenose vlastite neispunjene ambicije na svoju djecu.

Roditelji koji očekuju da djeca slijede njihove stope ne daju im priliku da sami otkriju tko su. Svatko želi živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima. Kada roditelji postavljaju očekivanja koja se ne podudaraju s vrijednostima njihove odrasle djece, to izaziva frustraciju i tugu.

Definiranje kroz priče iz prošlosti

Roditelji često ne shvaćaju koliko je za odraslo dijete frustrirajuće kada ga se definira kroz priče iz djetinjstva. Primjerice, najmlađe dijete možda je smatrano "bebom obitelji" koja je imala ispade bijesa i zahtijevala puno pažnje. To je dijete, međutim, sada odrasla osoba koja se vjerojatno više tako ne ponaša.

Ako mu se stalno ponavlja ta stara priča, može se osjećati zarobljeno i neshvaćeno, a svaka izražena frustracija može biti protumačena kao razmaženost umjesto da se shvati ozbiljno. Većina odrasle djece preraste navike iz djetinjstva, a kada ih roditelji nastavljaju definirati prema prošlim verzijama sebe, ne ostavljaju im prostor za promjenu.

Nedostatak podrške za njihove snove

Roditelji možda ne vide vrijednost u tome da se njihovo odraslo dijete bavi umjetnošću umjesto da studira pravo, ali ako žele da se njihova djeca osjećaju voljeno, trebali bi im dati prostora da slijede živote koje žele.

Obeshrabrivanje ili isticanje svega što je pogrešno u njihovim željama uzrokuje sukob i tugu. Psihologinja dr. Sheryl Ziegler napominje da podrška pomaže "odgojiti dijete koje zna da je voljeno, razumije svoje mjesto u svijetu i osjeća se sigurno".

"Podrška ne znači da djetetu dopuštate da radi što god hoće", objašnjava ona. "To znači da priznajete njegove osjećaje, ohrabrujete ga i budete kreativni kada ono što želi nije nešto što možete pružiti ili smatrate najboljim za njega. Slušanje, priznavanje osjećaja i zatim zajedničko stvaranje plana ključni su kako bi vaše dijete znalo da ima vašu podršku", zaključuje dr. Ziegler.

Osuđivanje promišljenih izbora

Još jedan nesvjestan roditeljski postupak zbog kojeg se odrasla djeca osjećaju nevoljeno jest osuđivanje njihovih izbora, čak i onih dobro promišljenih. Odrastanje u osuđujućem domu može nanijeti veliku štetu samopoštovanju. Roditelji se možda ne slažu s karijernim ciljevima svoje odrasle djece ili načinom na koji odgajaju vlastitu djecu, ali izražavanje kritike vjerojatno neće promijeniti njihove odluke.

Odrasla djeca često internaliziraju ono što govore njihovi kritični roditelji, što može dovesti do razvoja oštrog unutarnjeg glasa. Kako objašnjava Pamela Aloia, certificirana savjetnica: "Kritika u pravilu rađa novu kritiku. Ako uvijek tražite vlastite pogreške, skloni ste gledati svoje odnose i životna iskustva kroz istu prizmu."

Omalovažavanje mentalnog zdravlja

Omalovažavanje problema s mentalnim zdravljem odrasle djece gotovo je uvijek pogreška. Kada djeca bilo koje dobi progovore o svojim borbama s anksioznošću, depresijom ili bilo kojim drugim psihološkim problemom, čine hrabar čin brige o sebi. Kada roditelji umanjuju ono kroz što njihova odrasla djeca prolaze, osjećaju se obezvrijeđeno i nevoljeno.

Prema Nacionalnom savezu za mentalne bolesti, jedna od pet odraslih osoba u SAD-u svake godine doživi neki oblik mentalne bolesti. Iako je roditeljima bolno vidjeti svoju djecu kako pate, ignoriranje njihovih izazova samo pojačava stigmu i smanjuje vjerojatnost da će potražiti potrebnu pomoć.

Emocionalna distanciranost

Emocionalna distanciranost još je jedan postupak zbog kojeg se odrasla djeca osjećaju nevoljeno. Ljudima su, bez obzira na dob, potrebni privrženost i emocionalna sigurnost. Roditelji koji ne mogu ili ne žele uspostaviti emocionalnu vezu sa svojom odraslom djecom potiču ih da preispituju jesu li uopće voljeni.

Psihološki razlozi za distanciranost uključuju nisku emocionalnu inteligenciju, međugeneracijsku traumu i loše mentalno zdravlje. Odrasla djeca s emocionalno distanciranim roditeljima često se osjećaju neshvaćeno, muči ih sumnja u sebe i osjećaj da nisu dovoljno dobri.

Zahtijevanje zahvalnosti

Kada roditelji zahtijevaju zahvalnost od odrasle djece, to je često znak da osjećaju kako im djeca nešto duguju. Iako je zahvalnost bitan dio svakog odnosa, ona se ne može iznuditi, a djeca ne duguju svojim roditeljima svoje živote. Očekivanje stalne zahvalnosti znak je emocionalne nezrelosti i egocentričnosti roditelja.

Studija iz časopisa Developmental Review pokazala je da zahvalnost proizlazi iz podržavajućeg i toplog roditeljstva te je povezana sa sigurnom privrženošću. Zahvalnost se ne daje slobodno, već se zaslužuje, čak i u odnosu između roditelja i odrasle djece.

Nedostupnost u kriznim trenucima

Biti nedostupan kada su odrasla djeca u krizi gotovo će uvijek kod njih stvoriti osjećaj da nisu voljena. Svatko u nekom trenutku doživi teška vremena, a podrška voljenih osoba često je ključna za preživljavanje. Kada roditelji nisu prisutni za svoju odraslu djecu, ona se osjećaju napušteno.

Biti prisutan ne znači da roditelji moraju sve ostaviti po strani. Podršku mogu pružiti i malim, izvedivim postupcima, poput svakodnevnih telefonskih poziva, slanja obroka ili jednostavno slušanja. Odrasla djeca trebaju osjećati ljubav svojih roditelja, baš kao što su to trebala i kad su bila mala.