PRIJE nekoliko mjeseci vozio sam se taksijem kojim je upravljao ljubazan mlađi muškarac koji očito drži do sebe te komunicira i oblači se iznad standarda vozača taksija. Ugodan dojam potrajao je do skretanja na kojemu je automobil ispred nas zastao kako bi, po propisima, propustio pješake na zebri. U tom trenutku se uglađeni taksist okrenuo prema meni i podijelio svoje nezadovoljstvo, "zamislite, postoje vozači koji stanu i propuštaju ovakve ljude".

Shvatio sam da aludira na Azijatkinju na pješačkom prijelazu, no trebala mi je minuta da se saberem i rekonstruiram jesam li dobro čuo i shvatio kontekst, i to je zapravo jedino opravdanje što nisam smjesta izašao iz auta. Kada sam shvatio da ne postoji alternativno tumačenje onoga što sam čuo, bilo je prekasno, ideja o protestnom napuštanju taksija već je postala besmislena.

Taksist iz našeg sokaka

Ipak, ta mi je rečenica još satima odzvanjala i ubrzo sam shvatio kako sam se zatekao u hrvatskoj inačici čuvenog filma Taksist koji ove godine obilježava pola stoljeća od premijere.
 

A ovaj taksist iz našeg sokaka tek je izdanak naše svakodnevice koja kao da oponaša film koji je na fascinantan način progovorio o osjećajima bijesa i tjeskobe te potisnutog rasizma koji poput tempirane bombe samo čekaju priliku da eksplodiraju. Kao što je, eto, eksplodiralo prije nekoliko dana na zagrebačkim ulicama, samo što protagonist nije bio usamljeni taksist već dvadesetogodišnjakinja Međimurka, a njezina žrtva filipinski turist.

I tako se film Martina Scorsesea, mračan urbani neo-noir triler koji je prije pedeset godina iz Cannesa odnio Zlatnu palmu, potvrdio kao vizionarsko remek-djelo koje od premijere do danas pruža zastrašujući prikaz neuroza suvremenog društva. 

"Sve zvijeri izlaze noću. Kurve, šljam, tetkice, narkići, dileri, bolesni, iskvareni… Jednog će dana prava kiša sve to smeće sprati s ulica", tako dekadentni i prljavi New York sedamdesetih godina prošlog stoljeća opisuje lik Travisa Bicklea (Robert De Niro), usamljeni vijetnamski veteran s PTSP-jem koji noću ne može spavati pa vozi taksi.

Prikaz društva iz vizure sociopata, paranoika i rasista može zbuniti i staviti nas pred dilemu gledamo li film o rasistu ili rasistički film. Naravno, točan odgovor je onaj prvi, no dovesti gledatelja u situaciju da svijet promatra iz perspektive moralno dezorijentiranog lika kakav je Travis Bickle jedinstveno je i traumatično iskustvo.

Bickle je marginalac koji se pokušava socijalizirati, no nakon što djevojku (Cybill Shepherd) koja mu se sviđa odvede u porno kino, jer za drugo ne zna, te dobije košaricu, njegova tjeskoba raste i prerasta u sociopatiju.

Kako bi spasio sebe, mora promijeniti svijet, a prvi korak u tome je da ubije kandidata za predsjednika na čijoj je kampanji radila djevojka koja ga je odbacila. Drugi korak je da spasi maloljetnu prostitutku (dvanaestogodišnja Jodie Foster) iz ralja njezinog svodnika (Harvey Keitel).

Parafraza čuvenog vesterna Tragači

"Slušajte gadovi! Evo čovjeka koji to više neće podnositi! Čovjeka koji je ustao protiv ološa, šljama, prljavštine, govana… Evo nekoga tko se uspravio…", tako glavni lik najavljuje osobnu transformaciju iz pozicije mučenika - donekle inspiriranog otuđenim protagonistom romana Mučnina Jeana-Paula Sartrea, dijelom glavnim junakom filma Džeparoš Roberta Bressona ili pak čovjeka iz podzemlja iz Zapisa iz podzemlja F.M. Dostojevskog - u osvetnika, božjeg čovjeka s agendom. Čovjeka koji će sprati ološ s ulica, samo se mora prije toga ošišati na irokezicu.

Sve nabrojano su književni i filmski utjecaji koji su pomogli oblikovati film, no ključni utjecaj na njega ipak je imao čuveni vestern Tragači Johna Forda iz 1956. godine kojega Scorsese nedvosmisleno parafrazira.

Baš kao što u njemu lik kojega igra John Wayne traga za nećakinjom, djevojčicom koju su oteli Komanči, tako u Taksistu Robert De Niro spašava maloljetnicu od prostitucije. Kako ova paralela ne bi prošla nezamijećeno njezin dugokosi svodnik izgleda poput Indijanca, a De Niru se obraća nadimkom "kauboj".

Velika greška Briana De Palme

Autor scenarija Taksista Paul Schrader prvo ga je ponudio Brianu de Palmi koji je, međutim, smatrao da nije dovoljno komercijalan: "Tko želi gledati nešto ovako? Pa to je ludost", ispričao je De Palma u dokumentarnom serijalu Mr. Scorsese. Umjesto toga, te je godine realizirao film Opsjednutost, vrlo dobar triler pod Hitchcockovim utjecajem, no ni izbliza tako važan film kao što je Taksist.

Nije De Palma bio posve u krivu, nitko tada u Taksistu nije vidio komercijalni potencijal pa Quentin Tarantino u svojoj knjizi Cinema Speculation čak tvrdi kako vjerojatno nikada ne bi bio ni snimljen da se nije pojavio uslijed procvata tzv. vigilante filmova kojega je pokrenuo uspjeh krimića Death Wish.

Zaista se trebalo mnogo toga poklopiti da bi film na kraju ipak bio dovršen, doduše uz vrlo mali budžet i s mnogo poteškoća tijekom i nakon snimanja. 

Brian De Palma je producentima Juliji i Michaelu Phillipsu preporučio svog prijatelja Martina Scorsesea koji ga je, za razliku od De Palme, doživio kao da ga je osobno napisao.

I on je tih godina osjećao sličan angst kao i Schrader. Nacionalna trauma nakon Vijetnamskog rata ovdje se skladno spojila s osobnom paranojom, a rezultat je bio bijes, usamljenost, manjak samopoštovanja, tjeskoba, osjećaj marginaliziranosti i nesposobnost povezivanja s drugim ljudima. 

To su samo neki od osjećaja koje je Scorsese dijelio sa Schraderom i s Robertom De Nirom pa je ta trojka zapravo kreativno iznijela film.

Tko je autor "You talkin' to me?"

I dok je Schrader napisao scenarij, a Scorsese režirao film, ne treba podcijeniti kreativni udio Roberta De Nira koji je glumački i ikonički obilježio film. Njegova genijalnost najupečatljivija je u čuvenoj sceni "You talkin' to me?". Paul Schrader kaže kako je napisao cijeli scenarij filma, no priznaje da najbolju scenu nije.

U scenariju je pisalo samo "on gleda u ogledalo, igra se pištoljima i priča sam sa sobom". De Niro je improvizacijom od nje napravio jednu od najpoznatijih scena u povijesti filma.

Postoje razna nagađanja otkuda De Niru ta replika: neki tvrde da ju je uzeo s glumačkih vježbi u studiju Stelle Adler gdje su glumci bili poticani da s jednom frazom improviziraju na što više načina, no najzanimljivija je teorija prema kojoj ju je De Niro posudio od Brucea Springsteena koji je tu rečenicu koristio na nekim koncertima 1975. godine na kojima je bio i De Niro. 

Iako je film imao premijeru u veljači 1976. godine, ključan trenutak dogodio se tri mjeseca kasnije kad je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu. Predsjednik žirija bio je čuveni dramatičar Tennessee Williams koji je nakon projekcije odmah rekao da mu se film ne sviđa jer je prenasilan.

Scorsese i De Niro bili su toliko utučeni i u strahu od loših reakcija da tjedan dana festivala gotovo i nisu izlazili iz sobe, dok je gotovo sve promotivne intervjue odradila trinaestogodišnja Jodie Foster. Na kraju su dan prije kraja festivala otputovali natrag u Los Angeles da bi saznali da su osvojili Zlatnu palmu.

Uz njih trojicu, važno je istaknuti još barem dvojicu ključnih koautora filma. Tko god je gledao Taksista zna koliko važan element predstavlja fotografija Michaela Chapmana.

Njegovi spektakularni noćni kadrovi New Yorka ispunjeni zasićenim komplementarnim bojama Times Squarea i 42. ulice, prvenstveno crvene i zelene, kao i kadrovima Travisovog žutog taksija koji izranja iz oblaka dima dali su filmu jedinstven vizualni identitet koji  podržava dojam da prisustvujemo noćnoj mori u kojoj nije lako raspoznati što je stvarnost, a što iluzija.

Isto vrijedi i za moćnu glazbenu kulisu čuvenog Bernarda Herrmanna, poznatog po brojnim suradnjama s Alfredom Hitchcockom, između ostalog i na filmovima poput Psiha, Vrtoglavice i Sjever-sjeverozapad.

Herrmann je isprva odbio Scorsesea riječima da ne radi glazbu za filmove o taksistima, no predomislio se nakon čitanja scenarija te napravio partituru za pamćenje. Umro je svega nekoliko sati nakon završetka snimanja posljednjih dionica glazbe za film.

Inspiracija za atentat na Ronalda Reagana

Sve navedeno, ali i snažna kritičarska podrška, pogurali su film do neočekivanog uspjeha u kinima te statusa jednog od najutjecajnijih filmova novoholivudske movie brats generacije.

Na žalost, među utjecajima se našlo i onih neželjenih, a pri tome ne mislim samo na onog zagrebačkog taksista s početka teksta, već i na mnogo poznatiji slučaj Johna Hinckley Jr.-a, psihopata koji je 1981. godine pod utjecajem Taksista pokušao ubiti američkog predsjednika Ronalda Reagana. Gledajući film više od petnaest puta Hinckley je postao opsjednut njime, ali još više Jodie Foster kojoj je pisao pisma i pokušao je impresionirati atentatom.

Zbog atentata je, jedini put u povijesti, dodjela Oscara bila pomaknuta za jedan dan, a Martin Scorsese, te godine nominiran za režiju Razjarenog bika, proveo ju je pod paskom agenata FBI-a i u pancirki. Ni to nije pomoglo da konačno dobije Oscara, kao što ga nije dobio ni za Taksista koji je imao četiri nominacije, no niti jednog Oscara. 

Pedeset godina kasnije mnogo je jasnije kako ta nepravda predstavlja mnogo veći problem za Američku filmsku akademiju, nego za film koji i danas uživa u statusu neprijepornog remek-djela. No, pedeset godina kasnije, Travis Bickle više nije samo lik s ekrana, on je i dalje u našem susjedstvu, drži volan ili žensku torbicu i čeka svoj trenutak.