HRVATSKA taekwondo reprezentacija osvojila je četiri medalje na nedavno održanom Europskom prvenstvu u Münchenu. Ivan Šapina osvojio je broncu u kategoriji preko 87 kg, Leon Hrgota bio je brončani u kategoriji do 80 kg, a istim odličjem okitio se Marko Golubić u kategoriji do 74 kg.

Najbolji rezultat ostvarila je 19-godišnja Nika Karabatić, koja je osvojila srebrnu medalju u kategoriji do 57 kg. Splićanki je ovo bila osma medalja s europskih i svjetskih prvenstava u svim kategorijama te se prometnula u zvijezdu sporta i čudo kakvo Hrvatska nije imala još od sestara Lucije i Ane Zaninović.

Sa samo 19 godina ima europsko seniorsko zlato (2024.) i srebro (2026.), europsko mlađe seniorsko zlato (2022.), europska juniorska zlata (2021., 2023.), svjetsku juniorsku broncu (2022.) te europsko kadetsko zlato (2018.) i srebro (2020.). 

Nika Karabatić dala je intervju za Index

Nakon osvajanja medalje na netom završenom EP-u Karabatić je dala intervju za Index u kojemu se osvrnula na prvenstvo, ali nam i ispričala sve o svojoj karijeri. Otkrila nam je zašto je odabrala baš taekwondo, kako je usklađivala sportske obveze s obrazovanjem, a na kraju nam je rekla koji su joj glavni ciljevi u karijeri.

Osvojili ste srebro na Europskom prvenstvu u Münchenu. Možete li nas provesti kroz svoj put do medalje?

Prva borba bila je s predstavnicom Srbije, Janom Lukić. Bila je dosta uvjerljiva borba, dobila sam 2:0 u rundama. Sljedeća borba bila je s njemačkom predstavnicom, borila sam se protiv Roje Rezaie i također pobijedila 2:0.

U polufinalu sam se borila protiv Mađarice Luce Patakfalvy. Ta borba završila je 2:1 u rundama i finale sam tijesno izgubila od Bjeloruskinje Julie Vitko. Cijeli dan sam se baš super osjećala i uživala sam, tako da je sve prošlo super.

Bila sam cijeli dan baš opuštena i nisam ni imala osjećaj kao da sam na Europskom prvenstvu i da je to neko prevažno natjecanje. Znala sam da smo naporno radili u klubu, da smo se super pripremili i samo sam htjela pokazati na natjecanju to što smo radili na treningu. Tako je i bilo.

Koliko razliku čini to kada sportaš kaže da zapravo uživa dok se natječe?

Kad uživaš u tome što radiš, dobiješ dodatno samopouzdanje i jednostavno imaš bolji nastup i sve ostalo.

Ovo vam je osma velika medalja s 19 godina. Koja je tajna vaših kontinuiranih uspjeha?

Nisam si stavljala nikakav pritisak da moram nešto osvojiti. Stvarno uživam u taekwondou i onda mi medalje samo dolaze. Naravno, naporno se radi i uspjeh je neizostavan. Ne planiram stati na ovome, to mi je samo motivacija i poticaj za dalje.

Sve ove medalje osvojili ste tijekom svog školovanja. Kako uspijevate uravnotežiti sport i obrazovanje?

Pa, bilo je dosta teških trenutaka i ne mogu reći da je bilo lako, ali nekako sam ja to rutinski odrađivala uz pomoć profesora koji su mi bili podrška i izlazili u susret kad je trebalo. Ja sam isto uvijek odrađivala svoj dio posla tako da zapravo nikad nije bilo problema i odradila sam više-manje sve s odličnim uspjehom.

Dapače, puno toga sam i naučila jer sam išla u Prirodoslovnu školu u Splitu koja me dobro pripremila za dalje. Sad studiram, prva sam godina na PMF-u na biologiji, tako da sad to guram paralelno uz sport. Istina je da fakultet sad malo pati jer puno izostajem, ali profesori na faksu su isto jako susretljivi i obazrivi što se tiče mojih izostanaka. Mislim da se uz dobru organizaciju i želju zapravo sve može.

Kad ste se počeli baviti taekwondoom i zašto baš tim sportom?

Počela sam s taekwondoom još u vrtiću, s četiri godine, bio je to "vrtić taekwondo" za početnike. Nije bilo toliko samog taekwondoa, već više nekakvih poligona, vježbi za motoriku i sličnih stvari. Nikad ništa drugo nisam trenirala, jednostavno od početka sam tu u istom klubu s istim trenerima i baš mi je super, iskreno.

Nisam nikad ni pomislila na odustajanje ili mijenjanje sporta. Upisala sam taekwondo samo zato što je bio blizu vrtića, ali eto, nekako se to ispostavilo kao jako dobra odluka i onda sam samo tako nastavila, trenirala i evo me sad ovdje. Moj nono vozio me na treninge jer je dvorana bila blizu njegove zgrade.

Biste li preporučili taekwondo ženama, primjerice, da se nauče samoobrani?

Prije svega nadam se da nijedna cura ne bi trebala iskoristiti takve vještine za samoobranu i ne bih preporučila da se upišu u taekwondo kako bi se naučile samoobrani, nego više za razvijanje samodiscipline i motorike i da se izgrade kao osoba. 

Jeste li imali neke uzore na početku karijere?

Pa nisam nikad baš imala neke posebne uzore, ali moj klub jednostavno je pun šampiona pa mogu reći da su mi oni na neki način uzori i primjeri u tome kako bi se jedan sportaš trebao ponašati i trenirati. Ali nikoga sad nemam baš specifično.

Kad god Hrvatska osvoji medalje u taekwondou, gotovo uvijek u glavnoj ulozi je vaš klub Marjan. Što se to radi kod vas u klubu da ste uvijek najbolji?

Ne znam ni ja u čemu je točno tajna, ali mislim da je to zajedništvo koje imamo i naši treneri, Toni Tomas i Veljko Laura-Šišo, koji su najbolji na svijetu. Jednostavno kad imaš nekog takvog uz sebe, sve je lakše. Još ako im se prepustiš i vjeruješ u njihov rad, nema druge nego da uspijete jer su fantastični.

Ali, bitno je tu naravno i međusobno povjerenje, čak i najvažnije, i jednostavno da svi isto razmišljamo i da imamo iste ciljeve. Onda dođe i uspjeh, oni imaju način rada koji funkcionira i ne dogodi se da dođe neka druga generacija koja ne počne ponovno osvajati medalje. Treneri su puni znanja i samo stvaraju šampione.

Bavite se borilačkim sportom gdje je poznato da općenito sportaši često skidaju kilograme za svoje kategorije. Skidate li vi kile za svoju kategoriju? Što mislite o tom procesu?

Skidam, da. Čim to ne ide u neke ekstreme, mislim da je okej. To je jednostavno dio sporta. Ali nikakvi ekstremi mislim da nisu dobri ni u kojem aspektu života. Ne skidam puno za kategoriju, to mora biti moj životni stil. Moram živjeti u određenim granicama.

Sve češće vas uspoređuju s velikanima sporta, tu su sestre Zaninović, Matea Jelić, Lena Stojković. Kako gledate na te usporedbe?

Prije svega moram naglasiti da se želim još dugo godina baviti sportom i nadam se da je ovo tek neki početak. A to što me ljudi uspoređuju s njima godi mi s jedne strane. Ne mogu reći da mi stvara pritisak jer se ne želim baš previše osvrtati na to.

Ja sam Nika i imam neki svoj put. Bilo bi mi drago da imam rezultate kao te izvrsne sportašice i tome ću težiti, ali nekako se ne osvrćem previše na to.

Europsko prvenstvo je završilo, ali tu su već neki novi turniri i pripreme. Za što se sada pripremate, koji je idući turnir na kojemu nastupate?

Već početkom lipnja imamo prvi Grand Prix u Rimu i kreće skupljanje bodova za Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine. Sad se pripremam za to, uzbuđena sam i jedva čekam da krene.

Spomenuli ste Olimpijske igre, vjerujemo da vam je to glavni cilj u bližoj budućnosti.

Naravno, dat ću sve od sebe da ostvarim normu za OI. Nastavit ću naporno raditi jer imam još jako puno stvari u kojima se mogu poboljšati i koje mogu unaprijediti. Bilo bi loše kad ne bih imala više na čemu raditi, a mislim da ima stvarno jako puno toga u čemu se mogu popraviti. Radit ću naporno, boriti se, natjecati, pripremati i eto, nadam se da ćete me vidjeti u Los Angelesu.

Koji su vam glavni ciljevi u životu i karijeri?

Cilj mi je baviti se taekwondoom dok mi to tijelo bude dopuštalo i baš, ono, biti sportaš. A konkretno za rezultate, mislim da uz pravi rad i ovo što imam u klubu, svu podršku i cijeli taj sustav, mislim da će rezultati doći. Naravno, želim osvojiti olimpijsko zlato, to je san svakog sportaša.

Ali, eto, dok budem uživala u ovome, dok mi to bude predstavljalo zadovoljstvo, dok me bude ispunjavalo, bavit ću se taekwondoom. Tako da to mi je trenutno jedini cilj.