PORUKE koje djeca upijaju od važnih odraslih osoba tijekom odrastanja duboko ih oblikuju. Ako ih se često kritizira zbog same njihove prirode, mogu odrasti s osjećajem da su naporni i da ih drugi nikada neće u potpunosti prihvatiti. Djeca čiji roditelji redovito pokazuju ljutnju ili viču često se osjećaju kao smetnja i počinju vjerovati da zauzimaju previše prostora. Iz toga se razvijaju nesigurne odrasle osobe koje strahuju da će svojim postojanjem uvijek odbijati ljude od sebe, piše YourTango.

Krivnja zbog postojanja

Osobe koje su u djetinjstvu naučile da zauzimaju previše prostora razviju osjećaj krivnje samo zato što postoje. Budući da je nemoguće ne zauzimati prostor, osjećaju stalnu potrebu za ispričavanjem. To su prijatelji koji neprestano govore "oprosti", čak i kada nisu učinili ništa pogrešno. Tu će riječ ponavljati i kada rade nešto za sebe, a ne za druge, pa s vremenom počinju vjerovati da je svaki njihov postupak sebičan.

Potiskivanje negativnih emocija

Kada dijete nauči da mora skrivati negativne emocije, svaki osjećaj koji nije sreća stvara dojam da je "previše". Osobama koje su osjetljivije ili otvorenije iskazuju emocije u djetinjstvu se često govorilo da su previše emotivne.

Roditelji možda nisu ozbiljno shvaćali njihove brige, već su smatrali da djeca dramatiziraju umjesto da uvaže njihove osjećaje. Te osobe usvoje roditeljske kritike i sram koji su tada osjećale, pa nauče potiskivati i ignorirati vlastite osjećaje. Na taj način pokušavaju izbjeći ponavljanje bolnog iskustva.

Potreba da se bude neprimjetan

Ljudi koji se osjećaju "previše" često misle da se moraju smanjiti i zauzimati manje prostora kako ne bi iritirali okolinu. Mnogi koji se doživljavaju kao teret u životima prijatelja tu nesigurnost pokazuju i govorom tijela.

Primjerice, prekrižit će ruke ili pogrbiti ramena kako bi fizički izgledali manji i bili što manje uočljivi. Logika je jednostavna: ako ih nitko ne primijeti, manja je vjerojatnost da će ih netko kritizirati.

Uvjerenje da sve moraju sami

Svi ljudi imaju potrebe, a jedna od ključnih je ona za emocionalnom podrškom. Oslanjanje na bliske ljude radi povezanosti i pomoći važno je za dobrobit gotovo jednako kao hrana i voda. Međutim, osobe koje se osjećaju "previše" misle da je traženje podrške opterećivanje drugih.

Smatraju se prezahtjevnima, iako tako ne doživljavaju druge kada oni traže pomoć od njih. Zbog toga povjeruju da sve probleme moraju rješavati sami i izbjegavaju razgovarati s prijateljima o onome što ih muči. Takav pristup često pogorša situaciju, dok razgovor s drugima može donijeti nove ideje i rješenja kojih se sami ne bi sjetili.

Prihvaćanje lošeg tretmana

Neka djeca kojoj se govori da su "previše" postanu izrazito osjetljiva na kritiku. Uznemiri ih svaka ispravka ili prigovor zbog pogreške. Iako je normalno da roditelji ispravljaju djecu kako bi ona učila, neki u tome pretjeruju. Takvi roditelji uvjerit će dijete da je iracionalno jer se uzrujalo kada su mu povrijedili osjećaje.

Djeca tu štetnu lekciju prenose u odraslu dob. Kada se partneri ili prijatelji loše ponašaju prema njima, oni to jednostavno prihvate. Ne vjeruju da zaslužuju bolje jer su naučeni trpjeti nepravdu kako ne bi ispali "preosjetljivi".

Nepovjerenje u vlastiti izbor partnera

Djeca koja ne odrastaju uz bezuvjetnu ljubav često je kao odrasli pokušavaju pronaći na drugim mjestima. Zato se osobe s osjećajem da su "previše" okreću romantičnim vezama kako bi popunile prazninu koju su ostavili roditelji. U želji da napokon dožive ljubav koja im je bila uskraćena, ulaze u odnose iz površnih razloga, a ne na temelju stvarne povezanosti.

Budući da se veza ne temelji na iskrenosti, male su šanse da će opstati. Ako dođe do prekida, roditelji im se mogu rugati, govoreći im da su se prebrzo zaljubili ili da su bili naivni. To ih uči da ne vjeruju vlastitom instinktu u ljubavi, pa se često razviju u partnere s izbjegavajućim stilom vezivanja koji od sebe tjeraju kvalitetne osobe.