"KAO novinar specijalizirana za ljepotu, svakodnevno pregledavam prijedloge tema koji mi zatrpavaju elektroničku poštu. U rijetkim trenucima kada ne izbjegavam obavijesti o aktualnim geopolitičkim sukobima ili drugim nedaćama koje su postale uobičajene u 2026. godini, jedna se tema nameće kao sveprisutni stanovnik mog inboxa: dugovječnost. Ovaj trend, koji je nekada bio tek zbunjujući i neočekivani posjetitelj, sada je postao nezaobilazan", piše Hunter Lacey u komentaru za Yahoo koji je naslovio "Zašto bih živito do stote, kad si jedva mogu priuštiti život s 32?" i privukao mnogo pažnje.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Što je zapravo dugovječnost?

"Zdravlje mitohondrija je hit na TikToku", stoji u jednom prijedlogu koji mi zatim preporučuje terapiju crvenim svjetlom. Drugi se kune da je tajna "istinske dugovječnosti kože" u serumu od 258 dolara "dobivenom iz trombocita". Jedan mail postavlja pitanje koje je zasigurno svima na umu: "Što je regenerativna estetika?"

Taj sam čak i pročitao; prema izvoru, radi se "jednostavno" o tretmanima poput Sculptrе, PRF-a i microneedlinga za poticanje kolagena. Kada neki influencer objavi vrhunski tretman lica koji uključuje izolirane fragmente DNK iz sperme lososa, vjerojatno sam već dobio detaljnu analizu od PR agencije dotičnog brenda.

Milvia Di Gioia, voditeljica regenerativne estetike u londonskoj klinici Reborne, u razgovoru za Forbes opisuje dugovječnost u svijetu ljepote i wellnessa kao "optimizaciju biološke funkcije radi očuvanja vitalnosti, jačanja otpornosti i smanjenja utjecaja urođenih ili stečenih slabosti".

"Kozmeceutici" za dugovječnost bave se pojavama poput molekularnih obilježja starenja, poboljšavajući zdravlje kože ili fizičko zdravlje na staničnoj razini. To je posljednja granica "anti-aginga", a industrije ljepote i wellnessa u nju polažu sve svoje nade - u potragu za zamrzavanjem izgleda i biologije u vremenu.

Sudar s ekonomskom stvarnošću

Nisam siguran želim li biti zamrznut u vremenu. Ne sada. Kao jedan od procijenjenih 72,9 milijuna Amerikanaca koji žive kao stalni freelanceri, nisam siguran mogu li si to priuštiti. Uostalom, kako uopće zamisliti život do stote godine ako si jedva mogu priuštiti trideset i drugu?

Osjećam se kao da izvještavam iz nekog balona apsurda, balansirajući između posla u kojem testiram proizvode i očitih životnih pritisaka zbog kojih je više od polovice Amerikanaca zabrinuto za svoje financije. Zbog poremećaja u bezbrojnim opskrbnim lancima uzrokovanih globalnim sukobima, cijene namirnica i goriva naglo su skočile.

Nedavno istraživanje pokazalo je da bi pojedinac trebao zarađivati najmanje 81.000 dolara godišnje za "ugodan život" u najpovoljnijim američkim saveznim državama, dok prosječna godišnja plaća u zemlji iznosi oko 62.000 dolara.

To je samo 12.000 dolara više od cijene godišnjeg neograničenog članstva u klinici za dugovječnost u Kaliforniji. Dok elita uzima rekete za pickleball nakon tretmana u hiperbaričnoj komori, 87 % Amerikanaca, prema istraživanju iz prosinca 2025., vjeruje da je zemlja u krizi zbog nepristupačnosti troškova života.

Osobna tjeskoba i poziv na buđenje

Ta bi brojka trebala izazvati jezu u konferencijskim dvoranama gdje divovi industrije ljepote i wellnessa pomno odlučuju "što je sljedeće u ljepoti". Umjesto toga, svjedočimo marketinškom procvatu oko tih iznimno skupih proizvoda i usluga. Stalno vičem istu stvar u prazno: industriji ljepote treba buđenje.

Ne razmišljam o tome da potrošim novac na najmoćniji novi proizvod. Razmišljam o tome koliko ću dugovati za porez sada kada mi se ne oduzima automatski od plaće. Također razmišljam: "Zašto mi je stanarina porasla za 100 dolara, a u ulici stoji upozorenje na azbest?" ili "Ako padnem na stepenicama podzemne željeznice, je li moje zdravstveno osiguranje dovoljno dobro da pokrije štetu?"

I da razjasnim: iako me posao doveo u New York, jedan od najskupljih gradova na svijetu, odlučio sam ostati ovdje. Moja se privilegija očituje i u činjenici da imam obitelj koja bi me, ako stvari krenu po zlu, primila natrag kući, pa bih bila poput trećine mladih Amerikanaca koji žive s roditeljima zbog previsokih troškova.

Unatoč tome, računice o zaradi i ušteđevini za mirovinu prolaze mi glavom svake večeri. Tada tjeskoba doseže vrhunac i vizije milijardera koji prodaju ideju vječnog života tjeraju me da poželim izaći na ulice. Tko si, osim te klase superbogatih, može priuštiti dugovječnost kada su Amerikanci toliko zabrinuti oko mirovine, čak i bez dodavanja desetljeća na svoje živote?

Dugovječnost u ljepoti i wellnessu reklamira se kao nešto za svakoga, kao neizbježna budućnost - ona u kojoj Smrt, prije nego što zamahne kosom, provjerava integritet mitohondrija. Dok vjera u Američki san slabi, a građani se bore da si priušte osnovne potrepštine, marketing ne uspijeva odrediti kome je ta budućnost zapravo namijenjena.