CHARLES DURNING je "domaći" tip glumca kakvog se sve manje sreće. Sve što radi pred kamerom izgleda prirodno, svaka greška znoja je prava i svaka muka i nevolja djeluju već proživljeno na njegovom licu.

Bio je jedno od desetoro djece bračnog para Durning iz sela u njujorškom okrugu, a čak pet njegovih sestara je umrlo u djetinjstvu od raznih bolesti. On je preživio, a poslije je bio jedini u svojoj jedinici koji je preživio iskrcavanje u Normandiji, iako je bio nekoliko puta teže i lakše ranjavan tijekom Drugog svjetskog rata. Nije bilo lako ploviti kroz život kasnije sa svim sjećanjima koje je imao, no držao se dobro.

Nevjerojatno, ali je počeo karijeru kao plesač usprkos ožiljcima na nogama i kukovima. U mladosti je izbačen s akademije dramskih umjetnosti, proglašen je netalentiranim, a s te akademije je izbačen i Jason Robards. Dobro su se zeznuli. Na filmu je debitirao s preko 40 godina i odigrao je preko 200 uloga, što filmskih, što televizijskih, prije smrti 2012. godine.

Najviše se istaknuo sedamdesetih. Ako i on i John Cazale nisu zaslužili nominaciju za Oscara za svoj doprinos Pasjem popodnevu, onda nije nitko, a znatno inferiorniji Chris Sarandon je nominiran. U to vrijeme jurio je za Johnnyjem Hookerom u The Sting, ludovao s Lemmonom i Matthauom u Naslovnoj strani kod Wildera, kod Frankenheimera u I walk the Line, kod De Palme je bio u nekoliko filmova, to su Sestre, The Fury i Hi, mom, a pojavio i u Scarfaceu, glasom na početku kad policajci ispituju tek prispjelog Tonyja Montanu s Kube.

Voljeli su ga i Coenovi, zvali za ga u Hudsucker Proxy i O brother, where art thou, bio je i u Žestokim momcima, Tootsie, Dick Tracy, izvanredan kao rasist prilikom gostovanja u Odjelu za ubojstva, a u trci za Oscara se našao zbog filmova Biti il' ne biti i Najbolja javna kuća u Teksasu.