Sadržaj nastao u suradnji s: Kraš

Postojao je jedan papirić koji smo kao djeca dobro čuvali u džepu. Na njemu su bile brojke. Neke prekrižene, neke još ne.

Bio je to mali, neuredno otkinuti komad stranice iz bilježnice za matematiku koji je svakim danom postajao sve zgužvaniji. Netko bi ga oblijepio selotejpom i tako mu produžio život. Drugi bi ga pustili da propada, nadajući se da će i posljednji broj biti prekrižen prije nego što se papir potpuno raspadne.

Zvuči poznato?

Nisu to bili telefonski brojevi. Nisu bile ni školske bilješke. Bilo je to nešto puno važnije: popis sličica koje još nedostaju, mnogima od nas upravo iz albuma Životinjsko carstvo.

Sličice, prva valuta djetinjstva

Taj se popis nosio u školu, na igralište, kod prijatelja i u obiteljske posjete. Otvarali su se albumi, vadili duplikati i počinjalo je ono poznato:

"Imaš 47?"

"Imam. A ti 83?"

"Nemam. Dat ću ti dvije za ovu."

Sličice su bile naša prva valuta. Ona koju su svi imali nije vrijedila mnogo. Ali ona koja je nedostajala pola razreda? Za nju su dvije, tri, ponekad i cijela hrpica duplikata bile sasvim razumna ponuda.

Svaka ulica je imala svoja pravila. I svi su ih znali

A nisu služile samo za mijenjanje. S njima se i igralo. Tko će baciti bliže zidu, tko će okrenuti sličicu, tko će odnijeti cijelu hrpu... Pravila su se razlikovala od grada do grada, od škole do škole, pa čak i od ulice do ulice. Neke od tih igara danas više ne bismo znali ni objasniti, ali tada su ih svi razumjeli bez puno pitanja.

Sličice su se nosile u džepovima, pernicama i školskim torbama. Album se listao toliko često da smo napamet znali gdje je koje prazno mjesto, a onaj zgužvani papirić svakim je danom imao sve više prekriženih brojeva.

Cilj je bio jednostavan: prekrižiti ih sve.

"Ovu nemam!"

Prođu godine, papirić nestane, album završi negdje u ormaru i gotovo zaboraviš koliko ti je sve to bilo važno.

Sve dok jednog dana tvoje dijete ne dotrči sa sličicom u ruci i kaže: "Ovu nemam."

I onda se nešto vrati. Opet listaš album, odvajaš duplikate i slušaš pregovore koji zvuče nevjerojatno poznato. Otvoriš čokoladicu, pogled automatski sklizne prema sličici i na sekundu si ponovno dijete.

"Ovu nemam!" Te dvije riječi nose isti ushit već generacijama.

Znatiželja koja povezuje generacije

A onda dođe i pitanje na koje ne znaš odgovor.

Dijete zalijepi novu sličicu, zastane i pita: "Tata, koliko hobotnica ima srca?" Provjerite zajedno i otkrijete da ih ima tri. Odmah slijedi novo pitanje: "A zašto joj trebaju tri?"

Svaka nova životinja može tako otvoriti novi razgovor i malo istraživanje. Upravo na toj dječjoj potrebi da stalno nešto pita i otkriva temelji se i koncept Kraševih Znatiželjaca - malih istraživača koji pažljivo promatraju svijet oko sebe i ne prestaju postavljati pitanja.

Uz svaku čokoladicu Životinjsko carstvo dolazi samoljepljiva sličica za album, a popunjeni album nagrađuje se Kraš slatkim paketom.

Neke kolekcije jednostavno ostanu

Mnoge figurice koje smo nekad skupljali završile su na dnu neke zaboravljene kutije. Kasete i CD-i postali su dio nekog drugog vremena.

Životinjsko carstvo ostalo je.

Prvi album tiskan je još 1956. godine, a njegove sličice i danas završavaju u rukama novih generacija. Nekad smo ih skupljali mi, danas ih skupljaju naša djeca, a ponegdje već i unuci.

Možda smo zato kao roditelji dobili jednu neočekivanu priliku. Ne samo gledati kako naša djeca stvaraju vlastite uspomene nego se barem nakratko vratiti u vrijeme kad je jedan prekriženi broj na zgužvanom papiriću mogao uljepšati cijeli dan. Samo što ovaj put istražujemo zajedno.

Sponzorirani sadržaj donose Index i Kraš u skladu s najvišim profesionalnim standardima.