GLAZBA je važan element restoranskog doživljaja. Zagrebački su restorateri tek prije dvije ili tri godine osvijestili da izbor glazbe ne smije iritirati goste, pa su uglavnom odustali od masovno popularnih izvođača najnižeg stila poput Rozge i Magazina.

Baltazar vrti nostalgičnu glazbu

Mnogi su se restorani prebacili na ugodnu, ali potpuno neutralnu glazbu poput pop jazz verzija klasičnih rock hitova s prigušenim ženskim vokalima. Međutim, veoma malo zagrebačkih restorana pušta muziku primjerenu svom ambijentu, sadržaju i naslijeđu. Baltazar na Novoj Vesi spada među uspješnije iznimke. Baltazar je tradicijski nacionalni restoran otvoren još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Stoga je logično da Baltazar pretežno vrti nostalgičnu hrvatsku glazbu iz starijih vremena.

Na Baltazarovoj melankoličnoj play listi ovog su nam se ponedjeljka osobito svidjele legendarna Šerbedžijina izvedba Dedićeve Ne daj se, Ines i sjajni jazzirani šlager Drage Diklića Još samo večeras. Obje su pjesme dio zagrebačkog kulturnog identiteta baš kao što je Baltazar dio zagrebačkog društvenog identiteta. I većina drugih pjesama s Baltazarove nove play liste posve je primjerena ugođaju ovog klasičnog zagrebačkog restorana (obavezno bismo dodali i Špišićevu Trešnjevačku baladu).

Zanimljivo je i zabavno da se svakih sat vremena glazba prekida jingleom iz najavne pjesme glasovitog crtića o profesoru Baltazaru po kojem je restoran dobio ime, jer se profesor Baltazar producirao par kuća od restorana obitelji Čimbur. Baltazarova play lista jedna je od najprimjerenijih i najbolje pogođenih restoranskih glazbenih kulisa u Zagrebu.

Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.