OSOBE koje su u djetinjstvu često imale osjećaj da drugima smetaju ili da su im na teret, taj obrazac nerijetko nose i u odraslu dob. Čak i kada objektivno ne traže previše, mogu živjeti s uvjerenjem da su njihove potrebe problem, a traženje pomoći nešto zbog čega će opteretiti druge.

Zbog toga se često trude biti što manje zahtjevni, izbjegavaju govoriti o vlastitim potrebama i nastoje sve rješavati sami. Na prvi pogled takvo ponašanje može djelovati kao samostalnost, skromnost ili obzirnost, no u pozadini se često nalazi strah da će ispasti naporni, sebični ili previše zahtjevni. Taj se strah kasnije može odraziti na odnose, bliskost, samopouzdanje i način na koji se nose sa sukobima.

Izbjegavaju tražiti pomoć

Jedan od najčešćih znakova jest izbjegavanje traženja pomoći. Osobe koje su odrastale s osjećajem da su na teret često su naučile da svojim potrebama previše opterećuju druge. Iako traženje pomoći nije ništa loše, njima je u to teško povjerovati.

Savjetnik za međuljudske odnose Andy Lopata objašnjava da traženje podrške od pravih ljudi ne znači da ste im teret, prenosi YourTango. Naprotiv, ljudima kojima je stalo do vas time dajete priliku da budu uz vas, pomognu vam i osjete da su pridonijeli nečemu važnom. Većina ljudi iskreno želi pomoći onima do kojih im je stalo. Ipak, osobe koje u djetinjstvu nisu mogle računati na podršku često teško prihvaćaju tu činjenicu i u odrasloj dobi.

Postaju pretjerano samostalni

Samostalnost sama po sebi nije problem, ali kod osoba koje su se u djetinjstvu osjećale kao teret ona može otići u krajnost. Takve osobe često imaju potrebu sve riješiti same. Ne samo da ne traže pomoć nego se ponekad opiru i samoj ideji da se netko uključi u njihov život.

Klinička psihologinja Amy Marschall objašnjava da se pretjerana samostalnost može razviti kao posljedica traume. Ljudi koji su prošli kroz bolna iskustva mogu početi vjerovati da ne zaslužuju podršku, osobito ako su ranije naučili da je potreba za pomoći nešto loše ili neprihvatljivo. Zato se počinju oslanjati isključivo na sebe, čak i kada bi im podrška drugih stvarno olakšala život.

Imaju nisko samopoštovanje

Odrastanje s osjećajem da ste drugima teret često ostavlja trag na samopouzdanju. Takva iskustva mogu duboko utjecati na sliku koju osoba ima o sebi i dodatno pojačati osjećaj da smeta drugima.

Licencirana socijalna radnica Michelle Risser kaže da osoba s niskim samopoštovanjem može vjerovati da ne zaslužuje ljubav, pažnju ni brigu. Takvi ljudi često sumnjaju u tuđe dobre namjere i boje se da traže previše. Kada ne prepoznaju vlastitu vrijednost, lakše zaključe da su i njihove potrebe drugima samo opterećenje.

Stalno pokušavaju svima ugoditi

Osobe koje vjeruju da drugima stvaraju probleme često ih pokušavaju "nadoknaditi" pretjeranim ugađanjem. Trude se ispuniti tuđa očekivanja, biti korisne, ne stvarati sukobe i zaslužiti nečiju naklonost.

Takvo ponašanje može privremeno smanjiti napetost u odnosima, ali dugoročno ima visoku cijenu. Licencirana terapeutkinja dr. Jennifer Litner objašnjava da stalno ugađanje drugima može dovesti do ogorčenosti, iscrpljenosti i sagorijevanja. Osim toga, taj obrazac može povećati rizik od problema s mentalnim zdravljem, uključujući anksioznost i depresiju.

Nesigurni su u romantičnim odnosima

Osjećaj da su u djetinjstvu bili teret može se kasnije odraziti i na romantične odnose. Osoba može nositi duboko uvjerenje da je previše zahtjevna, da ju je teško voljeti ili da njezin partner zaslužuje nekoga boljeg.

Autorica Sanjana Gupta navodi da manjak samopouzdanja često dovodi do nesigurnosti u vezi jer se osoba teško može osloboditi uvjerenja da ne zaslužuje partnerovu ljubav. Takvi osjećaji često su povezani s bolnim iskustvima iz djetinjstva, primjerice zlostavljanjem, ponižavanjem ili ismijavanjem.

Preuzimaju više nego što mogu izdržati

Djeca koja se osjećaju kao teret često nauče da ne smiju tražiti pomoć i da sve moraju riješiti sama. Taj se obrazac može nastaviti i u odrasloj dobi pa takve osobe preuzimaju previše obveza jer im je neugodno nekome reći da ne mogu same.

Xuan Zhao, psihologinja sa Stanforda,  poziva se na istraživanje koje pokazuje da ljudi žele pomoći češće nego što pretpostavljamo. Iako mnogima traženje pomoći djeluje neugodno ili kao znak slabosti, drugi ga često ne doživljavaju tako. Naprotiv, mnogi žele biti korisni i pružiti podršku drugima.

Teško prihvaćaju komplimente

Osobe koje su odrasle s osjećajem da su na teret često nemaju osobito dobro mišljenje o sebi, pa im je teško prihvatiti komplimente. Pohvalu mogu odmah umanjiti, prebaciti temu ili uzvratiti komplimentom, umjesto da je jednostavno prime.

Konzultantica za dobrobit Suzie Pileggi Pawelski i psiholog James Pawelski navode da ljudi često automatski odbijaju komplimente, umanjuju ih ili odmah pokušavaju uzvratiti. To znači da pohvalu ponekad ni ne stignu stvarno čuti, a kamoli u njoj uživati.

Ispričavaju se i kada nisu krivi

Pretjerano ispričavanje još je jedan čest obrazac. Budući da su se navikli osjećati kao smetnja, takvi ljudi često pretpostavljaju da su za sve nekako krivi. Zbog toga se ispričavaju i za stvari koje nisu učinili ili koje uopće nisu pod njihovom kontrolom.

Terapeutkinja Jocelyn Hamsher objašnjava da je pretjerano ispričavanje često povezano s potrebom za ugađanjem drugima. Netko može govoriti "oprosti" čak i kada nije učinio ništa pogrešno jer se osjeća odgovornim za tuđe raspoloženje i teško podnosi mogućnost da je netko uzrujan.

Teško se zauzimaju za sebe

Loš tretman ne događa se samo u djetinjstvu. S njim se ljudi mogu susretati u različitim oblicima tijekom cijelog života, u obitelji, vezama, prijateljstvima ili na poslu. Osoba koja ima nisko samopoštovanje i vjeruje da je drugima teret može teže prepoznati da zaslužuje bolje.

U nekim slučajevima može početi smatrati da je loše ponašanje drugih prema njoj normalno ili zasluženo. Prema podacima američke vladine stranice StopBullying.gov, osobe s niskim samopoštovanjem, kao i one koje se bore s depresijom ili anksioznošću, izložene su većem riziku od zlostavljanja.

Sami sebi stoje na putu

Dijete koje odrasta s osjećajem da je teret može s vremenom zaključiti da se ne isplati truditi, tražiti pomoć, isticati se ili graditi odnose. Taj se stav može zadržati i u odrasloj dobi, kada osoba svjesno ili nesvjesno sabotira vlastiti napredak jer ne vjeruje da zaslužuje uspjeh.

To može utjecati na posao, obrazovanje, prijateljstva i ljubavne odnose. Psihoterapeutkinja Amy Morin objašnjava da nedostatak motivacije nije uvijek pravi problem, nego ponekad znak nečeg dubljeg. Svatko se povremeno osjeća nemotivirano, ali kod osobe koja se dugo osjeća kao teret to može proizlaziti iz uvjerenja da njezini ciljevi, potrebe i uspjesi nisu dovoljno važni.

Unaprijed očekuju odbijanje

Osobe koje su odrasle s osjećajem da su na teret često su navikle na odbijanje, osobito kada su pokušale zatražiti pomoć, pažnju ili razumijevanje. Zbog toga mogu razviti snažan strah da će se odbijanje stalno ponavljati.

U odrasloj dobi taj strah može otežati stvaranje bliskih odnosa jer osoba teško razvija povjerenje. Psihologinja i autorica tekstova o mentalnom zdravlju Lisa Fritscher objašnjava da strah od odbijanja može utjecati na gotovo svaki dio života, od posla do prijateljstava i veza.

Može dovesti do pasivnosti, pasivno-agresivnog ponašanja ili stalnog ugađanja drugima. S vremenom taj strah može spriječiti osobu da se opusti među ljudima i pokaže tko je zapravo.