Osam navika ljudi koji su odrasli uz roditelje koji ne podnose kritiku
RODITELJI koji sve shvaćaju osobno svojim ponašanjem mogu ostaviti dugotrajan trag na djeci. Odrastanje uz roditelje koji teško prihvaćaju kritiku može biti iscrpljujuće jer se čak i najobičnija pitanja mogu pretvoriti u ozbiljne sukobe. Posljedice takvog odgoja mogu se osjećati i dugo nakon što djeca odrastu i osamostale se, a često se očituju kroz određene navike i obrasce ponašanja, piše YourTango.
Pretjerano objašnjavanje
Osobe koje su odrasle uz emocionalno nezrele roditelje često osjećaju potrebu detaljno objašnjavati svoje odluke kako bi izbjegle mogući sukob. Iako znaju da se ne moraju stalno opravdavati, teško se oslobađaju te navike. Odmalena su učile voditi računa o tuđim osjećajima, dok su vlastite potrebe stavljale u drugi plan. Spremne su zanemariti ono što žele samo kako bi udovoljile drugima, a već i najmanji znak neslaganja može u njima probuditi strah od odbacivanja.
Traženje potvrde za svaku odluku
Osobe koje su kao djeca morale stalno paziti na reakcije roditelja često i u odrasloj dobi traže tuđe odobrenje, čak i za najmanje odluke. Teško im je odlučiti nešto bez potvrde drugih jer su odmalena navikle razmišljati o tome kako će roditelji reagirati. Zbog toga im može nedostajati samopouzdanja i povjerenja u vlastitu procjenu. Kada se nemaju s kim posavjetovati, često ne znaju što učiniti.
Ispričavanje za tuđe pogreške
Iako znaju da nisu odgovorne za sve što se događa, osobe odrasle uz roditelje koji sve shvaćaju osobno često se ispričavaju i za ono za što nisu krive. Ta navika proizlazi iz djetinjstva u kojem su morale stalno paziti da ne izazovu sukob.
Nisu se mogle slobodno braniti ni upozoriti roditelje na njihove pogreške, pa su naučile preuzimati krivnju na sebe. Često su bile dežurni krivci u obitelji, a takav obrazac ponašanja može ih pratiti i kasnije u životu.
Samokažnjavanje nakon pogreške
Umjesto da na pogreške gledaju kao na priliku za učenje, osobe odrasle uz emocionalno nezrele roditelje često su pretjerano stroge prema sebi. Teško prihvaćaju da su pogriješile i sklone su se kažnjavati čim nešto pođe po zlu. Psiholog Guy Winch objašnjava zašto se to događa. "Samokažnjavanjem ublažavamo osjećaj krivnje, oslobađamo savjest i dopuštamo si da se ponovno uključimo u život", navodi Winch.
Izbjegavanje iznošenja vlastitog mišljenja
Djeca koja odrastaju uz roditelje koji burno reagiraju na kritiku često rano nauče da je sigurnije zadržati mišljenje za sebe. Ta ih navika može pratiti i u odrasloj dobi. Teško otvoreno govore o onome što misle i radije šute nego da riskiraju svađu.
Ako im takvo ponašanje otežava svakodnevni život i odnose s drugima, razgovor s psihologom može im pomoći da nauče slobodnije izražavati svoje mišljenje i osjećaje.
Potreba da svi oko njih budu sretni
Osobe odrasle uz roditelje koji teško prihvaćaju kritiku često imaju osjećaj da moraju usrećiti sve oko sebe. Teško prihvaćaju da ne mogu uvijek svima udovoljiti jer su odmalena vjerovale da je njihova odgovornost održavati mir u obitelji.
Terapeutkinja Sarah Epstein objašnjava da takva djeca mogu doživjeti emocionalnu parentifikaciju, odnosno situaciju u kojoj dijete preuzima odgovornost za emocionalne potrebe roditelja.
"Uče da moraju brzo odrasti i potisnuti vlastite emocionalne i razvojne potrebe kako bi održala mir u kući i brinula o roditeljima", kaže Epstein. Takvo iskustvo može negativno utjecati na njihovo emocionalno zdravlje i u odrasloj dobi.
Uvježbavanje razgovora unaprijed
Još jedna česta navika jest unaprijed smišljati što će reći u razgovoru. Prije ozbiljnijih razgovora takve osobe često u glavi prolaze kroz moguće scenarije i pripremaju odgovore na pitanja koja im druga strana možda neće ni postaviti. To rade jer su navikle strahovati od tuđih reakcija. Međutim, pretjerana priprema može samo povećati nervozu, pa im na kraju bude još teže opušteno razgovarati.
Nemogućnost usporavanja i odmora
Iako znaju da im je potreban odmor, ove osobe često zanemaruju znakove iscrpljenosti i nastavljaju se forsirati. Teško im je stati, čak i kada su na rubu izgaranja. U djetinjstvu su možda naučile da moraju stalno biti uspješne i skrivati vlastite probleme kako ne bi izazvale negativne reakcije roditelja. Zbog toga i u odrasloj dobi mogu imati osjećaj da uvijek moraju biti na oprezu, zbog čega zanemaruju vlastite potrebe.