Psiholozi otkrivaju koji je oblik anoreksije najrašireniji među mladima
ZA MNOGU djecu i tinejdžere sport je ključan dio života. Prema inicijativi Project Play Instituta Aspen, 55,4 posto djece u dobi od 6 do 17 godina bavi se organiziranim sportom, što donosi brojne prednosti, uključujući veće samopouzdanje te niže stope depresije i anksioznosti. Iako je sudjelovanje u timskim sportovima općenito povezano s boljim mentalnim i fizičkim zdravljem, moguće je postati pretjerano fiksiran na sportsku izvedbu, što može dovesti do poremećaja poznatog kao sportska anoreksija (Anorexia athletica).
"Iako nije službena dijagnoza, sportska anoreksija termin je kojim se opisuju sportaši koji su postali preokupirani kontrolom težine ili tjelesnog sastava kako bi postigli bolju sportsku izvedbu", rekla je za HuffPost Alli Spotts-De Lazzer, psihoterapeutkinja i specijalistica za poremećaje prehrane.
Dr. Jessica Lin, pedijatrica u dječjoj bolnici Cincinnati Children’s, dodala je kako je upravo fokus na sportskoj izvedbi ono što sportsku anoreksiju razlikuje od anoreksije nervoze, iako se simptomi često preklapaju. "Kod anoreksije nervoze naglasak je na slici tijela i mršavosti, dok je kod sportske anoreksije više riječ o sportskoj izvedbi, premda je slika tijela i dalje jedna od komponenti", pojasnila je Lin.
Budući da sportska anoreksija nije dijagnostičko stanje, podaci o njoj su rijetki. Ipak, postojeći dokazi pokazuju da su mladi sportaši pod povećanim rizikom. Znanstveni pregled 21 različite studije utvrdio je da elitni mladi sportaši imaju veću vjerojatnost za razvoj poremećenog hranjenja, što je simptom sportske anoreksije, nego njihovi vršnjaci koji se ne bave sportom.
Studija iz 2023. godine pokazala je da čak 77 posto anketiranih mladih sportaša pokazuje rizik od razvoja poremećaja prehrane, a 22 posto ih je pod visokim rizikom. Najugroženiji su bili učenici sportaši u dobi od 14 do 16 godina, s gotovo podjednakom zastupljenošću među dječacima i djevojčicama.
Zašto su mladi sportaši pod rizikom
"Mladi sportaši imaju do tri puta veću vjerojatnost da će se boriti s poremećajem prehrane nego djeca koja se ne bave sportom. Kad pogledate okruženje u kojem se nalaze, to ima smisla: to je savršena oluja osobne motivacije i intenzivne sportske kulture", rekla je Barbara Kessel, dječja i adolescentna psihijatrica specijalizirana za poremećaje prehrane u centru Equip.
Kessel je objasnila da su sportaši prirodno motivirani i usmjereni na postignuća, a njihov perfekcionizam lako može prijeći u opsesivno praćenje kalorija, makronutrijenata i težine, što su temelji sportske anoreksije.
Ovu opsesiju mogu potaknuti nosivi uređaji za praćenje zdravlja. S obzirom na to da su se prvi Apple Watch i Fitbit pojavili prije desetak godina, današnja djeca odrasla su uz stalno dostupne zdravstvene podatke. Uz toliko metrika za praćenje, nažalost, ne iznenađuje što sportska anoreksija postaje sve raširenija među mladima, rekla je Lin. Ovi alati sami po sebi nisu loši, ali mogu potaknuti postojeću opsesiju sportskom izvedbom.
Uz aplikacije za praćenje zdravlja, Spotts-De Lazzer navodi da i društvene mreže mogu biti važan čimbenik, što potvrđuju i znanstvena istraživanja. Korisnicima se prikazuje sadržaj vezan uz njihove interese, uključujući savjete o postizanju određenih razina kondicije koji možda nisu zdravi.
Lin ističe da su ti savjeti često namijenjeni odraslima te možda nisu sigurni ni učinkoviti za djecu. "Problem je što treneri i suigrači obično hvale predanost, ne primjećujući da ona prelazi u opsesiju", rekla je Kessel.
Koji su znakovi sportske anoreksije?
Kako roditelji i treneri mogu prepoznati sportsku anoreksiju kod mladih? Dr. Lorna Richards, psihijatrica specijalizirana za poremećaje prehrane, navodi da su znakovi na koje treba obratiti pozornost promjene poput restriktivnog hranjenja, pojačane tjelovježbe, redovitog vaganja, gubitka težine, niske razine energije, čestih ozljeda, izostanka mjesečnice, promjena raspoloženja, razdražljivosti i anksioznosti.
Lin i Spotts-De Lazzer naglašavaju da djeca ili tinejdžeri sa sportskom anoreksijom možda uopće ne shvaćaju da su njihovo razmišljanje ili postupci problematični. "Ne očekujte da će vam reći - možda ni sami ne shvaćaju da nešto nije u redu", rekla je Spotts-De Lazzer. Zbog toga roditelji moraju biti svjesni navedenih znakova upozorenja.
Ako dijete razvije rigidan stav prema rasporedu treninga i prehrani, to je znak za uzbunu, smatra Kessel. Slično navodi i Lin, koja kao primjer ponašanja u skladu sa sportskom anoreksijom spominje situaciju u kojoj dijete ili tinejdžer ne želi ići na proslavu uz pizzu jer ne želi biti u blizini te hrane.
Što roditelji mogu učiniti?
Vrijedi ponoviti da dijete ili tinejdžer može patiti od sportske anoreksije, a da toga nije ni svjestan. To znači da je na roditelju da pokrene tu temu, ali vrlo pažljivo. Lin preporučuje da se razgovor ne započinje za vrijeme obroka ili u drugim stresnim situacijama. Umjesto toga, razgovor treba započeti u opuštenijem okruženju, poput vožnje automobilom.
Nemogućnost održavanja kontakta očima može im olakšati razgovor, rekla je Lin. Kessel je ponudila nekoliko primjera kako započeti razgovor o zabrinjavajućem ponašanju: "Primijetio/la sam da se ne oporavljaš od treninga kao prije" ili "Čini se da si u posljednje vrijeme umorniji/a. Pitam se ima li to veze s tvojom prehranom?".
"Jednom kad uspostavite komunikaciju, usmjerite ih prema stručnoj procjeni specijalista za poremećaje prehrane", rekla je Kessel, dodajući da bi roditelji trebali pristupiti djetetu s podrškom i bez osuđivanja. Prema Lin, roditeljima može biti korisno educirati djecu o važnosti hrane kao izvora energije za aktivnosti. Primjerice, treba im objasniti da je važno pojesti dodatni međuobrok u danima kada imaju trening.
"Također je vrlo važno uvijek poticati konzumaciju svih skupina namirnica, uključujući šećer, ugljikohidrate i masti. Važno je da djeca znaju da je sve u redu u umjerenim količinama. To sprječava djecu da nešto etiketiraju kao 'dobro' ili 'loše', što može potaknuti nezdrave prehrambene navike", rekla je Lin.
Ako se sportska anoreksija rano otkrije, liječenje često uključuje suradnju djeteta s registriranim dijetetičarom i terapeutom specijaliziranim za poremećaje prehrane. Ako je stanje napredovalo i dovelo do fizičkih simptoma, tada je uz dijetetičara i terapeuta potreban i pedijatar.
"Važno je osigurati jedinstven i usklađen pristup kako bi se mladoj osobi pružila i psihološka i fizička podrška", rekla je Richards. Svi stručnjaci su se složili da liječenje, uključujući i pitanje može li dijete ostati fizički aktivno, ovisi o pojedincu. "Ako im je puls opasno nizak ili je tijelo pod prevelikim stresom, moraju pauzirati sa sportom dok ne budu fizički sigurni i dok medicinski tim to ne odobri", rekla je Kessel.
Kako potaknuti zdrav interes za sport?
Kako biste osigurali da interes vašeg djeteta za sport ostane zdrav, a ne opsesivan, Lin savjetuje da se pobrinete da im sport ostane zabavan. Ako prestane biti zabavan i počne u njima izazivati osjećaj manje vrijednosti, možda je vrijeme za pauzu od tog sporta.
Spotts-De Lazzer dodaje da može biti korisno reći djetetu što volite kod njega kao osobe, a što nema veze s njegovom sportskom izvedbom. To, kaže, može pomoći u stvaranju ravnoteže i spriječiti da se sva njihova samovrijednost veže uz sportske uspjehe. Kada komentirate njihovu izvedbu, Kessel preporučuje da se usredotočite na njihov trud, podršku suigračima i to jesu li se zabavljali.
Lin i Kessel ponovile su važnost učenja djece da je hrana gorivo koje im je potrebno za snagu, oporavak i zdravlje. "Hrana nikada nije nagrada koju moraju zaslužiti i definitivno nije nešto što trebaju 'potrošiti' dodatnim treninzima", rekla je Kessel. Ako dijete dobiva zdravstvene savjete s društvenih mreža, Lin kaže da ih je važno podsjetiti da su ti savjeti namijenjeni odraslima i da oni imaju drugačije prehrambene potrebe.
Može biti korisno dogovoriti sastanak s dijetetičarom specijaliziranim za zdravlje adolescenata kako bi dobili savjete prilagođene njihovim individualnim potrebama. Uz ove savjete možete potaknuti interes za sport koji je zdrav, a ne kažnjavajući. Bavljenje sportom djeci bi trebalo biti zabavno, a ne predmet opsesije - što je dobar savjet i za odrasle.