DJECA jedinci često su meta stereotipa. Jedni ih smatraju razmaženima, drugi vjeruju da su uspješniji jer su imali svu roditeljsku pažnju. Psiholozi, međutim, upozoravaju da su takve generalizacije pojednostavljene i da odrastanje bez braće i sestara ne određuje nečiju osobnost samo po sebi.

Broj obitelji s jednim djetetom raste, što se povezuje s višim troškovima života, kasnijim roditeljstvom i manjim društvenim pritiskom da obitelj mora imati više djece. Unatoč tome što su takve obitelji sve češće, predrasude o takozvanom "sindromu jedinca" i dalje su prisutne.

Psiholozi ruše stereotipe o jedincima

Jedna od najvećih zabluda jest da su sva djeca jedinci ista i da dijele isti tip osobnosti. Psihijatar dr. Allen Masry, medicinski direktor ustanove All in Solutions, rekao je za Newsweek da istraživanja ne pokazuju da su jedinci sami po sebi usamljeni, razmaženi ili socijalno zakinuti.

Masry objašnjava da razvoj djeteta puno više ovisi o odgoju, obiteljskim odnosima i temperamentu nego o tome ima li dijete braću i sestre.

S time se slaže i psihologinja Rachel Loftin. Ona je za Newsweek rekla da istraživanja dosljedno pokazuju kako su jedinci, općenito gledano, psihički zdravi, društveno sposobni i jednako dobro prilagođeni kao i ljudi koji su odrastali uz braću i sestre. Stvarne razlike, dodaje, obično su puno manje nego što stereotipi sugeriraju.

Lakše se snalaze u društvu odraslih

Jedna razlika može se primijetiti u načinu na koji se jedinci socijaliziraju. Budući da kod kuće često više komuniciraju s odraslima, Masry kaže da im razgovor sa starijima nerijetko postaje prirodan već u ranoj dobi. Zbog toga mogu ranije usvojiti širi vokabular i lakše se uključivati u razgovore odraslih.

Loftin napominje da se takva iskustva ponekad pogrešno tumače kao znak da je dijete "brže odraslo". No, to ne znači nužno da je dijete emocionalno zrelije od svojih vršnjaka, nego samo da je naviknuto na drukčiji oblik komunikacije.

Klinička psihologinja dr. Liz Nissim objašnjava da jedincima koji odrastaju u mirnijem kućnom okruženju bučna grupa djece ili česti vršnjački sukobi mogu djelovati iscrpljujuće. Zbog toga se neki radije okreću bliskim prijateljstvima, starijim prijateljima ili odraslima. Nissim naglašava da to ne mora značiti da imaju slabije društvene vještine, nego da im jednostavno više odgovara drukčija vrsta odnosa.

Slično iskustvo opisano je i u viralnom videu na TikToku. Korisnik @pumpkintoadlet68 rekao je da se jedinci ponekad osjećaju kao višak u svijetu odraslih, ali i da im zbog toga razgovor sa starijima može biti opušteniji. Istodobno, naveo je da ih društvo bučne djece može preplaviti. Video je prikupio više od 10.000 komentara, a mnogi jedinci složili su se s njegovim zapažanjima.

Što kaže znanost?

Dr. Tracy King, klinička psihologinja i vještakinja za obiteljsko pravo, pozvala se na studiju iz 2025. godine objavljenu u časopisu Nature Human Behaviour. Istraživanje nije pronašlo dokaze da odrastanje bez braće i sestara samo po sebi donosi psihološke nedostatke. Naprotiv, uočene su i neke prednosti povezane s kognitivnim sposobnostima i mentalnom otpornošću.

King ističe da većina razlika među djecom proizlazi iz kvalitete roditeljske brige, podrške obitelji, kućnog okruženja i socioekonomskih okolnosti, a ne iz same činjenice da je netko jedinac.

Okruženje je važnije od broja djece u obitelji

Psiholozi se slažu da na razvoj djeteta puno snažnije utječe okruženje u kojem odrasta nego broj braće i sestara. "Jedinac koji je sigurno povezan s roditeljima i ima razvijen društveni život može imati potpuno drukčije iskustvo od djeteta koje je izolirano, prezaštićeno, emocionalno gurnuto u ulogu odrasle osobe ili nosi teret svih obiteljskih očekivanja", kaže King.

Nissim navodi sličan primjer kada govori o samostalnosti. Jedinci je često razviju jer se u svakodnevici nemaju na koga osloniti kao što bi se oslonili na brata ili sestru. No hoće li ta samostalnost postati zdrava neovisnost ili će se pretvoriti u pretjeranu potrebu za ugađanjem drugima, uvelike ovisi o roditeljima. Neki roditelji, primjerice, jedino dijete mogu previše štititi ili mu nesvjesno nametnuti prevelika očekivanja.

Loftin upozorava i da se urođeni temperament ili neurorazvojne osobine ne bi smjeli objašnjavati time što je dijete jedinac. "ADHD ili autizam svakako mogu utjecati na to kako dijete doživljava odnose s vršnjacima, osjetilne podražaje ili komunikaciju s odraslima, ali to su obilježja neurorazvojnog stanja, a ne posljedica toga što je dijete jedinac", pojasnila je.

Što donosi nepodijeljena roditeljska pažnja?

Veća roditeljska pažnja može pozitivno utjecati na samopouzdanje djeteta, ali može imati i drugu stranu. Nissim primjećuje da dijete koje je naviknuto da su njegove potrebe brzo uočene i ispunjene kasnije može očekivati sličnu dinamiku i u drugim odnosima. To može stvarati poteškoće u partnerskim vezama, u kojima se potrebe i očekivanja moraju usklađivati s drugom osobom.

Dr. Linda Dolin, medicinska direktorica centra Sylvia Brafman, dodaje da socioekonomske okolnosti često imaju veći utjecaj od broja djece u obitelji. Jedinac čiji roditelj radi više poslova ili često putuje može s roditeljima provoditi čak i manje vremena nego dijete iz brojnije obitelji. Takve okolnosti mogu ubrzati sazrijevanje, ali i povećati tjeskobu te otežati postavljanje granica u odnosima, rekla je Dolin za Newsweek.

Zaključak psihologa je jasan: biti jedinac nije tip osobnosti ni dijagnoza. To je samo jedna od životnih okolnosti koja, zajedno s odgojem, temperamentom, obiteljskom dinamikom i širim životnim uvjetima, može utjecati na razvoj osobe.