DOK ODGAJAJU djecu, roditelji se naviknu pomagati im da prebrode životne izazove. No što se događa kada djeca odrastu? Tada se pravila u potpunosti mijenjaju, piše autorica Angela Barnett za NZ Herald.

Dok su djeca mala, lako je pretpostaviti da će roditeljstvo postati jednostavnije kada odrastu. Roditelji prolaze kroz neprospavane noći, brinu o njihovoj sigurnosti, usađuju im određene vrijednosti i pomažu im da izgrade vlastiti identitet. Čini se da je posao završen. No roditeljstvo ne prestaje kada djeca napune 18 godina; ono samo mijenja oblik.

Nova uloga roditelja

Kada se odrasla djeca odsele i počnu samostalno živjeti, roditelji se suočavaju s novom vrstom brige. Iako više nisu odgovorni za njihovu svakodnevicu, potreba da ih zaštite i dalje ostaje.

Kada odraslo dijete prolazi kroz teško razdoblje, roditelji mogu nakon razgovora satima razmišljati što učiniti. Mogu poželjeti uključiti prijatelje ili pronaći rješenje koje bi odmah uklonilo problem. No, problemi odrasle djece nisu uvijek nešto što roditelji mogu ili trebaju riješiti umjesto njih.

Takva nemoć može izazvati snažnu tjeskobu, nesanicu i zamišljanje najgorih scenarija. Važno je zato razlikovati stvarnu opasnost od straha koji proizlazi iz neizvjesnosti.

Odraslom djetetu često je potrebniji smiren roditelj koji zna slušati i pružiti podršku nego onaj koji pokušava preuzeti kontrolu. Roditeljska uloga ne prestaje kada djeca odrastu, ali se mijenja - od rješavanja problema prema pružanju podrške i povjerenja.

Metoda u tri koraka

Kako navodi Barnett, u takvim situacijama može pomoći jednostavna metoda smirivanja u tri koraka: imenovati, zapitati se i zahvaliti.

Prvi je korak imenovati ono što se osjeća. Briga sama po sebi nije emocija, nego proces razmišljanja. Iza nje se često kriju strah, nemoć, tuga ili nesigurnost. Prepoznavanje stvarne emocije pomaže razlikovati ono što se osjeća od onoga što se stvarno događa.

Drugi je korak pitati se: Je li moje odraslo dijete, prema onome što trenutno znam, sigurno? Roditeljsko tijelo može reagirati na zamišljenu prijetnju kao da se ona događa upravo sada. Važno je zato razlikovati stvarni problem od scenarija koje stvara zabrinuti um.

Treći je korak zahvaliti vlastitom umu na pokušaju da pronađe rješenje i prihvatiti da njegovo djelovanje u tom trenutku nije potrebno. Kada situacija nije pod roditeljskom kontrolom, neprestano traženje rješenja može samo povećati tjeskobu.

Roditelji se tim koracima mogu vraćati kad god ih briga ponovno preplavi: Što sada osjećam? Je li moje dijete sigurno? Mogu li zahvaliti svom umu na brizi i dopustiti mu da se odmori?

Cilj nije prestati brinuti za odraslu djecu, nego naučiti razlikovati ljubav i podršku od potrebe za stalnom kontrolom.

Podrška bez kontrole

Smiriti vlastitu zabrinutost samo je polovica posla. Drugi je dio naučiti biti uz odraslo dijete, a da vlastiti strah ne postane dodatni teret. Kako smatra Barnett, važno je razlikovati pružanje podrške od pokušaja da se tuđa bol što prije ukloni samo zato da bi se i roditelj osjećao mirnije.

Roditelji često na probleme svoje djece projiciraju vlastita iskustva i strahove. Zbog toga mogu imati potrebu odmah pronaći rješenje ili spriječiti ono što bi se tek moglo dogoditi. No, kada nije riječ o neposrednoj opasnosti, njihova uloga nije spašavati odraslu djecu od svake teškoće, već biti uz njih, slušati ih i vjerovati im.

Kvalitetna podrška znači prihvatiti da teška razdoblja dolaze i prolaze te da odrasla djeca moraju imati prostor za vlastite odluke i iskustva. U trenucima tjeskobe korisno je vratiti se na tri koraka: imenuj, zapitaj se, zahvali.

Na kraju se često pokaže da djeci nije potrebno da roditelji poprave njihove probleme, nego da im pruže povjerenje, mir i podršku dok sami pronalaze svoj put.