RIJETKO tko toliko cijeni filmsku umjetnost kao Martin Scorsese. Slavni redatelj desetljećima je jedan od najglasnijih zagovornika očuvanja filmske povijesti, a njegova Filmska zaklada restaurirala je stotine starih filmova. Upravo zato mnoge iznenađuje činjenica da ne podnosi jedno od najvažnijih ostvarenja u povijesti kinematografije.

Riječ je o filmu "The Jazz Singer" iz 1927., koji je označio početak ere zvučnog filma. Djelo redatelja Alana Croslanda proslavilo se jer je u dugometražnom filmu prvi put koristilo sinkroniziranu glazbu, pjevanje i govor. Time je započela velika promjena koja je trajno preoblikovala filmsku industriju.

Priznaje da film ima jedinstveno mjesto u povijesti kinematografije

Unatoč njegovoj povijesnoj važnosti, Scorsese nikada nije skrivao da mu se film ne sviđa. U razgovoru s Richardom Schickelom rekao je: "Ne sviđa mi se 'Pjevač jazza'." Kada je Schickel film nazvao "užasnim", redatelj se složio i kratko odgovorio: "Užasan je", prenosi Far Out Magazine.

Ipak, priznao je da su njegovi roditelji imali sasvim drugačije mišljenje. "Ali moji majka i otac su ga obožavali. Svidio im se jer su se mogli poistovjetiti s obitelji i s raskidom s tradicijom", rekao je Scorsese, objašnjavajući da je njegov otac u toj priči vidio vlastito iskustvo gubitka obiteljske sicilijanske tradicije.

Iako priznaje da film ima jedinstveno mjesto u povijesti kinematografije, Scorsese ga i dalje smatra lošim umjetničkim djelom.