MNOGI roditelji stalno podsjećaju djecu da odu na zahod, no ona često uporno tvrde da ne moraju. Novo istraživanje pokazuje da razlozi za takvo ponašanje nisu samo dječja zaigranost. Studija objavljena u časopisu International Journal of Nursing Studies istražila je zašto djeca koja pate od zatvora odgađaju odlazak na toalet, a rezultati otkrivaju da su ključni čimbenici bol, sram i strah od negativnih reakcija, piše MadeForMums.

Istraživači sa Sveučilišta Linköping u Švedskoj razgovarali su s dvadesetero djece u dobi od 6 do 14 godina koja su se liječila zbog funkcionalne opstipacije. To je stanje kod kojeg djeca imaju problema s redovitim pražnjenjem crijeva bez vidljivog medicinskog uzroka. Njihovi nalazi nude uvid u dječje misli i osjećaje povezane s izbjegavanjem zahoda.

Zašto djeca zadržavaju stolicu?

Studija je pokazala da se djeca toliko mogu zanijeti svakodnevnim aktivnostima, osobito igranjem, da jednostavno ignoriraju ili uopće ne primijete signale tijela. Neka su priznala da svjesno odgađaju odlazak na zahod jer ne žele prekidati zabavu. Druga su opisala kako se toliko usredotoče na ono što rade da jedva registriraju potrebu.

Devetogodišnji Jack je objasnio: "Mozak mi je zauzet i nije ga... briga što moram na WC. Ne kaže tijelu da ide u kupaonicu. Ili je mozak možda toliko glasan da ne čuje... ili ne vidi da bi trebao reći tijelu da ide".

No, zaokupljenost igrom samo je dio problema. Za neku djecu odlazak na zahod povezan je s nelagodom ili boli, zbog čega oklijevaju i pokušati. Osmogodišnja Mia taj je osjećaj opisala kao da je "iglice bockaju po guzi". Druga su djeca govorila o bolovima u trbuhu i naprezanju. To pokazuje da ono što roditelji mogu smatrati tvrdoglavošću zapravo može biti djetetov pokušaj da izbjegne bolno iskustvo.

Strah od "nezgoda" u školi

Istraživanje je otkrilo i dubok osjećaj srama koji djeca mogu osjećati zbog zatvora i "nezgoda" s nekontroliranim pražnjenjem stolice, osobito pred prijateljima. Neka su se brinula da će drugi osjetiti neugodan miris ili otkriti što se dogodilo. Drugi su opisali kako zbog toga izbjegavaju određene aktivnosti ili pokušavaju sakriti zaprljano donje rublje.

Dvanaestogodišnji John je rekao: "Ne želiš reći da ti je pobjeglo ili da imaš zatvor. Čudno je o tome pričati s prijateljima. Mogli bi se prestati družiti s tobom. Bilo bi mi žao da me prijatelji odbace".

Istraživači su zabilježili da su neka djeca izbjegavala sport ili su odmah nakon škole išla kući, umjesto da se druže, jer su se bojala da će njihov problem biti otkriven. Za roditelje je to podsjetnik da zatvor nije samo fizički problem, već može utjecati na djetetovo samopouzdanje, prijateljstva i svakodnevni život.

Skrivanje problema od roditelja

Jedan od važnijih nalaza za roditelje jest da su djeca oklijevala priznati kada bi im se dogodila nezgoda. Iako podsjetnici odraslih mogu biti korisni, djeca su ih opisala i kao frustrirajuće, pogotovo kada prekidaju igru ili zahtijevaju presvlačenje i pranje. Neka su bila zabrinuta zbog reakcije roditelja.

Devetogodišnja Lily rekla je istraživačima: "Postanem nervozna jer će se mama ljutiti. Zato to najčešće tajim".

Ovi nalazi ističu važnost smirene reakcije pune podrške, posebno kod djece koja se možda već osjećaju posramljeno ili tjeskobno.

Liječenje kao izvor straha

Djeca koja su sudjelovala u istraživanju imala su iskustva s uzimanjem lijekova za omekšavanje stolice i s primanjem klistira. Iako su neka prepoznala da im klistir donosi olakšanje, druga su opisala da su se osjećala uplašeno, posramljeno ili uznemireno prije samog postupka.

Istraživači su uočili stalnu napetost između djetetove želje za olakšanjem i tjeskobe zbog liječenja. Autori studije stoga su istaknuli da je važno slušati dječja iskustva i uključiti ih u razgovore o terapiji, umjesto da se fokusira isključivo na rješavanje simptoma.

Što roditelji mogu učiniti?

Iako je riječ o maloj studiji koja je obuhvatila djecu koja su već bila na liječenju, njezini nalazi služe kao koristan podsjetnik da izbjegavanje zahoda nije nužno neposluh ili namjerno ponašanje. Roditeljima može pomoći nekoliko pristupa.

Pokušajte doznati što djetetu otežava odlazak na zahod. Možda se brine zbog boli, propuštanja igre ili korištenja toaleta u školi. Ostanite smireni kada se dogode nezgode i izbjegavajte okrivljavanje ili kažnjavanje, osobito ako se dijete već srami.

Pokušajte stvoriti opuštenu i predvidljivu rutinu odlaska na zahod kako biste smanjili pritisak. Ozbiljno shvatite pritužbe na bol, jer bolno pražnjenje crijeva može stvoriti otpor.

Ako ste zabrinuti zbog zatvora, razgovarajte s pedijatrom. Dugotrajni zatvor može zahtijevati liječenje, a rana pomoć može spriječiti pogoršanje simptoma. Roditeljima se savjetuje da potraže pomoć liječnika ako sumnjaju da im dijete ima zatvor, umjesto da čekaju da problem prođe sam od sebe.

Istraživanje na kraju pokazuje da je razumijevanje razloga zašto dijete izbjegava zahod jednako važno kao i poticanje da ga koristi. Malo više ohrabrenja, strpljenja i razumijevanja može djeci pomoći da to teško iskustvo postane manje stresno.