Foto: Blic

NEDAVNO silovanje i ubojstvo Tijane Jurić, a potom i trinaestogodišnje Ivane Podraščić, ponovno je aktualiziralo raspravu o primjeni kemijske kastracije za silovatelje u Srbiji.

"Srbiji je kemijska kastracija potrebna kao mjera osiguranja u slučaju višestrukih pedofila i silovatelja. To nije kazna, to nije odsijecanje muškog spolnog organa. To je hormonska terapija koja bi silovateljima umanjila libido i pomogla im da kontroliraju seksualni nagon,'' rekla je zastupnica i predsjednica DHSS-a, Olgica Batić.

Prema pisanju ''Blica'' srpsko Ministarstvo pravde više nema čvrsto stajalište o neuvođenju kastracije u kazneni zakon i spremno je osnovati radnu skupinu  koja će razmotriti njegovu izmjenu, iako i dalje tvrdi da je takav postupak protuustavan i krši temeljna ljudska prava.

Mišljenja su podijeljena i u stručnoj javnosti. Jedni tvrde da kemijska kastracija ne rješava problem seksualnog nasilja, jer ono nema izvorište isključivo u seksualnom zadovoljavanju, već i osjećaju dominacije. Drugi se pak pozivaju na zemlje koje su uvele i iskušale prasku uz indikacije da veliki broj kemijski kastriranih silovatelja ne ponavlja kazneno djelo.

''Kemijska kastracija ima svoje pravne, psihološke i medicinske razloge za i protiv. Države koje su ovu sankciju uvele, makar kao i opciju, imaju izvjestan uspjeh, jer se tako djeluje prvo na samog počinitelja da više ne čini tu posebnu vrstu kaznenog djela, a obavlja se i dužnost generalne prevencije. Međutim, sa stanovišta medicine i medicinske etike, izvršenje ove sankcije je sporno jer pretpostavlja da vi silom poduzimate neke radnje protiv tijela neke osobe, a bez njene suglasnosti – pojasnila je razliku u stajalištima Dragana Ćorić, profesorica Pravnog fakulteta u Novom Sadu i građanska aktivistica u udruženju "Roditelj".