SAMOSTANSKA i župna crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića, u zagrebačkoj Dubravi, danas postaje nadbiskupijsko svetište, mjesto posebne molitve, pomirenja i hodočašća, nadahnuto životom kapucinskog redovnika.

Svečanost proglašenja, tijekom misnog slavlja koje predvodi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, održava se na sam blagdan sv. Leopolda, hrvatskog kapucina i sveca milosrđa, rođenog 12. svibnja 1866. u Herceg Novom.

"Ispovjedaonica za istok Zagreba"

Župnik te kapucinske župe fra Josip Ćibarić ranije je u izjavi za medije rekao da je postojala želja da se crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića proglasi svetištem, budući da je postala "ispovjedaonica" za istok Zagreba, a u njoj se svakodnevno održavaju duhovni programi.

"Za Božić i Uskrs u crkvi cijeli dan ispovijeda oko 20 ispovjednika na sedam jezika. U crkvi se nalazi i relikvija prvoga stupnja sv. Padra Pija, koji je kao i sv. Leopold bio kapucin ispovjednik", rekao je fra Josip.

Istaknuo je da je postojala želja za proglašenje Leopoldova svetišta budući da takvo svetište ne postoji u Nadbiskupiji, a on je i zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije.

Dobivanjem statusa svetišta, ta će crkva biti mjesto posebne molitve, pomirenja i hodočašća, nadahnuto životom kapucinskog redovnika poznatog po poniznosti, ispovjedničkoj službi i blizini ljudima, te će službeno dobiti novi naziv, Svetište sv. Leopold Bogdan Mandić.

Prema općem Zakoniku kanonskog prava, svrha je svetišta napredak u vjeri i pobožnosti, a ona su uvijek u službi "duhovnog života dijeceze". To bi bio "način na koji se kršćanstvo utjelovljuje u raznim kulturama i narodima i kako se živi i svjedoči u narodu", ističe se u dokumentu.

Mandićeva najveća želja: rad na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve

Bogdan Mandić, hrvatski svetac i zaštitnik braće kapucina u Hrvatskoj, rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u današnjoj Crnoj Gori.

Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata, razdoblja obuke i pripreme budućih redovnika, dobio je u znak "novog života" ime Leopold te odlazi na studij filozofije u Padovu. U tom gradu 1888. polaže svečane, doživotne zavjete.

Teologiju je studirao u Veneciji, gdje je u rujnu 1890. zaređen za svećenika.

Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, a neko je vrijeme boravio i u hrvatskim krajevima, kao gvardijan samostana Gospe od Zdravlja u Zadru te oko godinu dana, od 1905. do 1906., u Kopru.

Svega nekoliko dana 1923. godine djelovao je i u Rijeci, no najduže boravi u Padovi, od 1906. pa do smrti 1942., prvenstveno kao ispovjednik.

Iako mu je najveća želja bila raditi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, s posebnim naglaskom na crkvenom jedinstvu slavenskih naroda, što je smatrao svojim osobitim pozivom, poglavari nisu udovoljili toj želji.

Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo, spoznao je da je njegovo poslanje posvetiti život radu za duše u ispovjedaonici. Tada se zavjetovao da će svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata, ugrađujući u odnos sa svakim pokorni­kom svoju čežnju za svetim jedinstvom kršćanskog Istoka i Zapada.

Blaženim proglašen 1976., svetim 1983. godine

Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, njegovo se štovanje munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U Hrvatskoj je njegovo štovanje najprije počeo širiti kardinal Alojzije Stepinac.

Leopolda Bogdana Mandića papa Pavao VI. proglasio je blaženim 2. svibnja 1976. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu.

Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.