A mogao je biti Pajser, Čekić ili Čelik: Dinamo, sretan ti 70. rođendan!
rubrike
DInamov prvi grb
PAJSER, Čekić, Čelik, Element, Elektra, Jedinstvo, Amater. To su bili prijedlozi za ime "Fiskulturnog društva zagrebačkih komunalaca" na njegovoj osnivačkoj skupštini 9. lipnja 1945. u zgradi Elektre u Gundulićevoj ulici. Međutim, svi su odbijeni, osim onog Ivice Medarića. Bivši igrač HAŠK-a i Građanskog predložio je "Dinamo", što je odmah prihvaćeno.
Dinamov kum Medarić objasnio je kako je njegovom zaslugom klub ostao pošteđen nekog od imena nabrojanih na početku: "Rekao sam im da našem društvu damo ime Dinamo, po popularnom moskovskom klubu, jer je odgovaralo osnivatelju - društvu komunalaca, u kojem su bili Električna centrala, Vodovod, ZET i Plinara, a u čijim je strojevima osnovni pokretač dinamo. Komunalci su jednoglasno usvojili moj prijedlog."
Ovakva sindikalna fiskulturna društva trebala su nakon Drugog svjetskog rata zamijeniti zagrebačke nogometne velikane Građanski i HAŠK, ukinute dekretom nove, komunističke vlasti, kojeg je potpisao ministar narodnog zdravlja: "Rješavam da se raspuste klubovi koji su djelovali za vrijeme okupacije od 10. travnja 1941. do oslobođenja."
Zagreb (ali i Beograd, gdje su ukinuti rivali zagrebačkih klubova BSK i Jugoslavija) zbog ratnih grijeha, odnosno igranja klubova u prvenstvu zločinačke i kvislinške NDH, tako potezom pera ostaje bez nogometne povijesti, čiji je najuspješniji predstavnik bio upravo Građanski, osnovan 26. travnja 1911. "Purgeri" su u 17 godina (1923. -'40.) pet puta bili prvaci stare Jugoslavije, više nego što će to Dinamu uspjeti u 45 poratnih godina, do raspada SFRJ. HAŠK i Concordija osvojili su po dvije titule između dva rata, ali sada je trebalo krenuti ispočetka, na temeljima Građanskog.
Dinamo je od njega preuzeo plavu boju, 12 igrača (među njima zvijezde Franju Wolfla, Ivana Jazbinšeka, Augusta Lešnika, Zvonimira Cimermančića, Mirka Kokotovića, Branka Plešu, Milana Antolkovića, Emila Urcha, Ernesta Dupca i Ivicu Reissa), trenera Martona Bukovyja, navijače, igralište u Koturaškoj, nadimak "Purgeri", a Dinamov kasniji grb varijacija je na simbol Građanskog. Dinamo je baštinio i dio HAŠK-ove povijesti, jer jedan od lidera novoosnovanog kluba bio je slavni igrač tog kluba Ico Hitrec, a od 1948. Dinamo se preselio na raniji HAŠK-ov stadion na Maksimiru.
Građanski ima impresivan prijeratni pedigre, ali i sramnu mrlju nastupanjem u tramvaj-ligi NDH s osam klubova, koja se igrala dok je preko plota njihovih igrališta Zagreb temeljito čišćen od Židova, Srba i nepodobnih Hrvata, a na malo udaljenijim livadama i brdima savršeno su funkcionirali konc-logori. Naravno, o tome se u prigodničarskim tekstovima Dinamovih kroničara, u kojima se žali za ukidanjem slavnog kluba ništa ne spominje, nego se titula izborena u takvim okolnostima i takvoj "državi" (1943.) uredno pribraja i u postignuća najnovije inkarnacije kluba, GNK Dinama.
Zvijezde Građanskog, među ostalima Bobek i Čajkovski, nakon rata preseljene su u Beograd i "Tim Jugoslavenske armije", kasniji Partizan, gdje su dobili priliku "okajati grijehe" igranja u Pavelićevoj endehaziji.
Prvu službenu utakmicu Dinamo je odigrao 23. lipnja 1945. protiv "Reprezentacije vazduhoplovstva" na igralištu Građanskog u Koturaškoj ulici pred 10 tisuća gledatelja. Prvi strijelac za Dinamo bio je onaj koji mu je dao ime, Ivica Medarić, a na 2:0 povisio je Nikola Duković. Dinamo su kao treneri vodili Ico Hitrec i Branko Kunst, a sastav je bio:
Dogan, Osojnik, Lojen, Franičević, Hunjet, Kurtanjek, Medarić, Tomšić, Duković, Kokotović.
