DANA 13. svibnja 1990. na zagrebačkom Maksimiru trebala se igrati velika utakmica jugoslavenske lige između GNK Dinamo Zagreb i FK Crvena zvezda. Umjesto nogometa, stadion je postao pozornica jednog od najpoznatijih nereda u povijesti europskog sporta. Ono što se dogodilo tog dana mnogi i danas smatraju simboličnim početkom raspada Jugoslavije.

Iako rat nije "počeo na Maksimiru", kako se često pojednostavljeno govori, atmosfera koja je dovela do nasilja jasno je pokazivala koliko je tadašnja država već bila duboko podijeljena.

Jugoslavija je već bila na rubu

Početkom 1990. godine Jugoslavija se nalazila u ozbiljnoj političkoj krizi. Nakon smrti Josipa Broza Tita deset godina ranije jačali su nacionalizmi u gotovo svim republikama, a odnosi između hrvatskog i srpskog političkog vodstva postajali su sve napetiji.

Samo tjedan dana prije utakmice održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Pobijedio je HDZ predvođen Franjom Tuđmanom, koji je zagovarao veći stupanj hrvatske samostalnosti. Istodobno je u Srbiji jačao utjecaj Slobodana Miloševića i ideje centralizirane Jugoslavije pod snažnom dominacijom Beograda.

U takvoj atmosferi nogomet više nije bio samo sport. Dinamo je za mnoge Hrvate postao simbol hrvatskog identiteta, dok je Crvena zvezda predstavljala srpski nacionalni ponos. Sukobi navijača već su godinama bili brutalni, ali tog svibanjskog dana tenzije su eksplodirale.

Delije stigle u Zagreb predvođene Arkanom

U Zagreb je stiglo oko 3000 navijača Crvene zvezde, poznatih kao Delije. Među njima je bio i Željko Ražnatović Arkan, kasnije ozloglašeni vođa srpske paravojne postrojbe i jedan od najpoznatijih ratnih zločinaca iz ratova devedesetih.

Već satima prije početka utakmice po gradu su izbijali sukobi između Delija i Bad Blue Boysa. Napetosti su se potom prenijele na stadion.

Prema brojnim svjedočanstvima, Delije su na južnoj tribini trgale sjedalice i reklamne panoe te uzvikivale nacionalističke parole poput "Zagreb je srpski" i prijetnje Franji Tuđmanu. Ubrzo su počeli fizički sukobi s domaćim navijačima.

Policija, tada još jugoslavenska milicija, pokušala je razdvojiti skupine pendrecima, suzavcem i vodenim topovima, ali situacija je vrlo brzo izmaknula kontroli. Bad Blue Boysi probili su ogradu i utrčali na teren, a stadion je pretvoren u poprište masovne tučnjave i kaosa. Utakmica nikada nije ni odigrana.

Bobanov udarac koji je postao simbol

Usred potpunog nereda dogodio se trenutak koji će ostati jedan od najpoznatijih prizora u povijesti hrvatskog sporta.

Kapetan Dinama Zvonimir Boban vidio je kako milicajac pendrecima udara jednog navijača Dinama. Boban je potrčao prema policajcu Refiku Ahmetoviću i snažno ga udario nogom u skoku. Snimka tog trenutka ubrzo je obišla cijelu Jugoslaviju.

Za mnoge Hrvate Boban je postao simbol otpora tadašnjem režimu i čovjek koji je "stao u obranu hrvatskog navijača". U Srbiji je, s druge strane, proglašen nacionalistom i huliganom.

Sam Boban godinama kasnije govorio je da nije mogao mirno gledati premlaćivanje ljudi na terenu. Policajac kojeg je udario kasnije mu je javno oprostio.

Zbog incidenta Boban je suspendiran na šest mjeseci te nije nastupio za Jugoslaviju na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji, iako je bio jedan od najvećih talenata tadašnjeg jugoslavenskog nogometa. Posljednju utakmicu za Jugoslaviju odigrao je u svibnju 1991.

Što se događalo nakon nereda?

Neredi su trajali više od sat vremena. Deseci ljudi bili su ozlijeđeni, a stadion je dijelom demoliran. Snimke nasilja obišle su svijet i postale simbol raspada države koja je još formalno postojala.

Mnogi sudionici sukoba kasnije su završili u ratovima koji su uslijedili. Dio Delija pridružio se Arkanovim paravojnim postrojbama, dok su brojni pripadnici Bad Blue Boysa otišli u hrvatske vojne jedinice nakon početka Domovinskog rata.

Događaji na Maksimiru s vremenom su u Hrvatskoj dobili gotovo mitski status. Ispred stadiona danas postoji spomenik navijačima Dinama poginulima u Domovinskom ratu, uz poruku da je "rat za njih počeo 13. svibnja 1990."

Povjesničari ipak upozoravaju da bi bilo pogrešno tvrditi da je jedna nogometna utakmica izazvala rat. Jugoslavija je već mjesecima bila u ozbiljnoj političkoj i nacionalnoj krizi, a Maksimir je prije svega pokazao koliko je društvo bilo podijeljeno i koliko je nasilje postalo neizbježno.

No bez obzira na to kako se tumačili ti događaji, prizori s Maksimira ostali su jedan od najdramatičnijih trenutaka u povijesti europskog nogometa, dan kada je stadion postao ogledalo države koja se raspadala pred očima svijeta.