Foto: Hina

POSTOJI scena u kultnom filmu Taylora Hackforda "Blood in, blood out", scena ništa pretjerano drugačija od velike većine filmova i serija zatvorske tematike. Mladi zatvorenik, iz zaštićene mase ulične bande, dolazi u bazen s velikim ribama i prekaljenim grabežljivcima koji iza sebe imaju godine i godine staža u najokrutnijim tamnicama ovog svijeta koji koriste njegovu naivnost i uvjeravaju ga kako je njima jednak ne bi li ga, jednom kad zadobiju njegovo povjerenje, brutalno iskoristili i osramotili. To je siže Dinamovog nastupa u Ligi prvaka i poraza u Lyonu (3:0). Lako moguće, nažalost, i čitavog ovogodišnjeg izdanja.

Neobična postavka

Cico Kranjčar donekle je iznenadio javnost postavljanjem Pavičića u momčad skupa s Machadom i Ćorićem, što je značilo da će Dinamo pokušati parirati trojci u sredini Lyona (koji je igrao u 3-5-2 formaciju veći dio susreta) s rombom i kadrom koji ga je rijetko dosad izvodio. Da brojčani višak na papiru ne znači i onaj u stvarnom nogometu i da su formacije van konteksta i dinamike čisti telefonski brojevi, moglo se vidjeti vrlo brzo. Dinamo i Lyon su imali osnovan princip u obrani – igru na čovjeka, direktno markiranje na , posebno u sredini terena. Problem je što su Lyonovi igrači fizički individualno osjetno moćniji i broj dobivenih duela u aktivnom stadiju utakmice, onom u kojem su igrali punim pristupom, usporediv je samo s prijateljskom utakmicom protiv neke juniorske selekcije. Ako već fizički nemaš prednost, moraš ju stvoriti kompaktnošću, a Dinamo toga nije imao ni na mapi.

Dva Lyonova špica strahovito su puno radila bez lopte i povlačenjem iza leđa Dinamovih bočnih igrača bez problema primali loptu u međuprostoru. U početku su ih donekle pratili stoperi, ali loš start i shvaćanje koliko je suparnička prednja linija hitrija ostavila ih je u ostatku utakmice dublje na terenu, bliže Šemperu. Jonas je u početku pokušavao odraditi ta preuzimanja, ali je prevelik teret na samo njegovim plećima, kombiniran sa brzo zarađenim žutim kartonom, uvjetovao i njegovu igru. Jedini preostali igrači bili su Dinamovi bekovi, ali kad god bi se uvukli da pritisnu i preuzmu Lyonove napadače, slijedila je lopta iza njihovih leđa na visoko postavljene bekove Lyona i brza završnica s centaršutom. Lyon je vidljivo detektirao bočne pozicije kao meki trbuh Dinama, nedovoljno branjene od prednje linije, i usko postavljenih veznih igrača koji su pokušavali direktno markirati Lyonove vezne igrače. Posebno se ovo odnosilo na Pivarićevu stranu, i Dinamov kapetan bio je na ničijoj zemlji čitavu utakmicu. Nepostojanje adekvatne pomoći u tim žarišnim zonama odrazila se na svaki aspekt Dinamove igre, a vrlo brzo i svu silu individualnih, neforsiranih pogrešaka. Koje nisu uzrok, nego samo posljedica nepostojeće igre i ekipe koja ne vjeruje u ono što igra, jer zapravo ne igra ništa. Općenito, Lyon je igrao slično Conteovoj Italiji u napadu – s pronalaženjem špiceva između linija, i protrčavanjima bočnih i veznih igrača koji bi iza sebe ostavljali svoje direktne čuvare, nedovoljno pripremne za tranziciju i povratan trk.

Lyon u drugoj brzini

Dinamo je u napadu imao dvije velike šanse. Isključimo li Šitumovu gredu koja je došla nakon gašenja utakmice pri nedostižnoj prednosti, velika šansa Soudanija nakon prekida ostaje jedino što je Dinamo stvorio prema naprijed. Zabrinjavajuć nije nužno ni manjak šansi ukoliko je protivnik odigrao presing (a Lyon je prvih 20 minuta odigrao odličan presing), zabrinjavajuće je što je Dinamo 5 od 90 minuta izgledao kao ekipa koja donekle ima konture igre u napadu.

Za razliku od Lyona koji je svoju usku postavku u obrani uspješno transformirao u napad ili povratnom loptom prema obrani koja se raširila i omogućila resetiranje i organizaciju igre (ili bi gurnuli loptu prema naprijed, gdje imaju napadače sposobne zadržati loptu s braničem na leđima), Dinamo je imao strahovito loš moment tranzicije, bez ijednog čovjeka koji bi poslužio kao opcija za stabilizaciju lopte i posjeda. Tri primarna organizatora (Machado, Ćorić i Pavičić) ostala su ugašena protiv korpulentnijih čuvara, Soudani i Fernandes su ostajali izolirani uz aut liniju, a Jonas je pokazao velike poteškoće u izgradnji napada i igri s loptom pri čak i minimalnom pritisku. U rijetkim periodima kada bi Dinamo i duže zadržao loptu, ona bi presporo stizala do cilja – Fernandesa i Soudanija koji su tražili situacije za dribling, ali im suigrači nisu pripremili nijednu.

Nije problem rezultat...

Zaista nije. Dinamo je ne tako davno doživljavao puno veće potope i raspade, on je u jednoj nogometnoj utakmici podosta relativan. Dinamu je mogla ući Soudanijeva lopta i upisao bi minimalan poraz. S druge strane mogao je primiti još barem tri gola. Problem je što ovaj Dinamo nema igru od početka sezone, definiran sastav, uigrane mehanizme niti osnovne konture ekipe. Problem je što ga je izdominirao tek solidnom partijom klub koji nije na razini 16 najboljih u Europi, bez 4 ili 5 prvotimaca i dvojice najboljih igrača. Problem je što im u situaciji gdje Dinamo mora stizati rezultat drže i sakrivaju loptu u drugoj brzini, s minimalnom potrošnjom i s mislima na predstojećem vikendu kada slijedi novi prvenstveni izazov. Problem je što je Dinamo, baš kao lik iz uvodnog teksta, dječak u igri muškaraca.

Tko je odgovoran?

Smiješno bi bilo isticati individualne partije u utakmici u kojoj ekipa nije postojala, niti su omogućeni uvjeti da svaki od tih igrača odigra ono što može i zna. Može se do sutra pričati o elementarnim individualnim greškama (Pivarić, Stojanović...), o igračima koji su vidljivo preteški i švercaju se (Ćorić...), o igračima koji navikama stopiraju igru (Machado...) ili onima koji već dulje vrijeme igraju lišeni konteksta okruženja u kojem se nalaze i izgledaju kao da ih netko tjera na teren (Fernandes...), ali nijedan od tih problema nije uzrok. Uzrok čak nije niti Cico Kranjčar. Istina je da je njegov Dinamo slabiji nego onaj lanjski i da je to Ekipa koja niti na ulazu u treći mjesec sezone nema prepoznatljiv stil ili sistem, kao i to da je trener uglavnom uvijek prvi odgovoran za ono što gledamo na terenu.

Problem je što niti Cico, niti Dinamovi golobradi mladići, nisu dobili fer šansu da uspiju. Glavni odgovorni je Dinamov savjetnik i klika ljudi oko njega. Jer su i dosadašnji Dinamovi super talentirani prospekti (Rog, Pjaca, Ćorić iz najnovije "berbe") izgledali dobro jer su funkcionirali okruženi igračima koji su svojom kvalitetom mogli iznijeti i istrpjeti njihovo nogometno odrastanje. Danas Dinamo nema takav kadar za podršku, i za čas Dinamova mladost i potentnost izgleda kao preplašena infantilnost. Zaraditi 50 ili 60 milijuna eura i ne uložiti ništa u ekipu ne znači ništa drugo nego da vam nije bitno ni kako će se razviti Dinamovi klinci, ni kako će Dinamo igrati, ni koliko će se njegovo ime osramotiti kad dođe u okršaj s teškašima. Jer Dinamo ionako nije sportski kolektiv, nego je to usputna djelatnost Savjetnikove agencije za preprodaju igrača. Agencija koja je danas imala barem sedam igrača koji prije sezonu ne bi bili niti u klupskom zapisniku, a dobar dio njih nije okusio više od poluvremena seniorskog nogometa. Cico Kranjčar je tu poslužio kao figura. Legenda kluba, dovoljno dobronamjeran da posluži kao amortizer odnosa s navijačima, a dovoljno naivan da ne shvati u kakvu ga se nemoguću situaciju stavilo. Jer mora izvući dobitnu ruku u pokeru iz špila iz kojeg mu šef oduzima sve aseve i "odjevene karte", a mijenja ih džepnim kalendarima koji izdaleka nalikuju karti, ali ne mogu obaviti njihovu funkciju. Još jednom, klub, njegovo ime, pa posljedično trener i igrači, ostali su žrtve halapljivog predatora koji u povlačenju s mjesta zločina pazi da sruši svaki zid koji ih okružuje.

Cico i igrači nisu dobili fer šansu, a u današnjim filipikama označeni su glavnim krivcima. E pa, nisu.