PETOG TRAVNJA 2009. u Vinkovcima je odigrana jedna od najspektakularnijih utakmica u povijesti HNL-a između Cibalije i Dinama. Igralo se 24. kolo i Hajduk je u tom trenutku bio vodeći. Splićani su izgubili u Osijeku i otvorili su šansu Modrima da s tri boda u Vinkovcima uhvate prvo mjesto. Bila je to čudna, pomalo bizarna utakmica. U prvih 45 minuta nismo vidjeli gotovo ništa. Mreže se nisu tresle, prilika je bilo jako malo i gledali smo jako nesadržajan i slab nogomet. A onda u nastavku utakmice ludnica i spektakl.

 

 

Ibanez je skrivio jedanaesterac koji je Malčić pretvorio u vodstvo Cibalije, a u 71. minuti sin Dinamovog povjerenika, Tomislav Pavličić, postigao je spektakularan pogodak iz slobodnjaka za 2:0. U tim se trenutcima činilo da će Dinamo izgubiti ne samo utakmicu, već i prvenstvo.

 

Tada trener Modrih, Kruno Jurčić, povlači potez karijere. U igru je ubacio tada potpuno nepoznatog Ivana Tomečaka i uslijedio je potpuni preokret. Zbunjeni Vinkovčani nisu se ni snašli, a Tomečak je već zabio dva pogotka i izjednačio na 2:2. Cibalia je tada nestala s terena, a svaki napad gostiju mirisao je na gol. Osam minuta prije kraja Sammir je pronašao Slepičku na drugoj vratnici, Čeh je glavom vratio u sredinu, a na loptu je natrčao Ilija Sivonjić i iz blizine pogodio za 2:3.

 

Međutim, nije to bio kraj ludilu u Vinkovcima. Poneseni euforijom dinamovci su željeli zabiti i četvrti gol, zaboravili su na obranu i Cibalia je izjednačila na 3:3. I kad se činilo da će tako ostati, Ilija Sivonjić u zadnjim trenucima zabio je za 4:3. Taj je preokret odlučio i o naslovu prvaka, jer Hajduk se do kraja prvenstva nije uspio vratiti i Dinamo je osvojio naslov sa šest bodova prednosti ispred Splićana.

 

Dinamo je na Bosutu tog proljeća prije devet godina osvojio titulu i, činilo se, dobio igrača za budućnost. Ivan Tomečak se preko noći prometnuo u pravu senzaciju. Međutim, euforija na Maksimiru oko Tomečaka nije puno trajala. Dečko koji je impresionirao svojim fizičkim predispozicijama i shvaćanjem igre, kojeg je na koncu i najveći hrvatski nogometni um svih vremena, Tomislav Ivić, istaknuo kao nogometaša od kojeg hrvatski nogomet može puno dobiti, u Dinamu je postao žrtva čudnih trenerskih odluka i zakulisnih igara oko transferne politike Modrih. Indikativno, Ivan Tomečak u to je vrijeme bio jedan od rijetkih nogometaša Dinama koji nije imao ugovor sa Zdravkom Mamićem. Baš kao ni Andrej Kramarić.

 

 

Nakon bljeska na Bosutu svi hrvatski nogometni stručnjaci očekivali su eksploziju Ivana Tomečaka, tvrdili su da je legitimni nasljednik Darija Srne i čistokrvni reprezentativni kalibar. Nažalost, to se nikad nije dogodilo. U sljedećih nekoliko sezona njegova se karijera polako, ali sigurno gasila i svi treneri koje su u naredne četiri godine prodefilirali Maksimirom prali su ruke od mladića koji je trebao biti budućnost hrvatskog nogometa. Dinamova struka – neovisno tko je sjedio na klupi - iz sezone u sezonu gledajući ga sa strane papagajski je ponavljala kako je Tomečak europski potencijal, kako je talenat kakav se rađa jednom u sto godina, no kad bi došlo vrijeme da to dokaže na terenu, kao da bi zaboravili na njega. Bilo je tu i problema s ozljedama, ali karijeru Ivana Tomečaka na Maksimiru u prvom redu ugasilo je nerazumjevanje struke.

 

 

U cijeloj jeseni 2012. Tomečak je odigrao ukupno 90 minuta. I to još na samom početku sezone, u prvoj utakmici protiv Ludogoreca u Bugarskoj. Dobio je priliku u prvih 11, imao je i veliku priliku za pogodak. Promašio je i to je bilo to. Simboličan kraj njegove avanture u Maksimiru. Jasno je bilo da je došlo vrijeme za odlazak i za promjenu sredine. Ponuda s Kantride u ljeto 2013. nije mogla doći u boljem trenutku. Matjaž Kek gradio je temelje šampionske momčadi, a Tomečak je bio igrač koji se uklapao u vizije slovenskog stručnjaka.

 

''Mogao sam ostati i što, opet imati malu minutažu? Ne, ne zamjeram nikome, treneri imaju svoje vizije, ja se mogu s njima slagati ili ne, ali to je život, to je nogomet. Rijeku shvaćam kao novi početak, novu priliku, dolazim na Kantridu osvajati trofeje, ma, uzet ćemo neki naslov Dinamu. I imam dodatan motiv, dokazati Dinamu da me se prelako riješio, da pokažem da vrijedim'', rekao je u lipnju 2013. novi desni bočni Rijeke'', pa je dodao:

 

''Znate li da sam ja jedini igrač Dinama koji je zabijao za Modre u svim natjecanjima? I u domaćim i u Ligi prvaka i u Europa ligi.''

 

Točno. Tomečak je u Europa ligi u listopadu 2009. zabio Ajaxu u Amsterdamu u porazu 1:2, a u jesen 2011. postigao je gol na Bernabeu u Ligi prvaka kad je Real razmontirao Dinamo 6:2.

 

Rijeka s Tomečakom nije bila prvak, to joj je uspjelo dvije godine nakon što je on napustio Kantridu, ali u tom periodu Bijeli s Kvarnera uzeli su Dinamu Kup i Superkup te su odigrali neke dojmljive partije u Europi.

 

''Nisam znao kako da se ponašam u tom trenutku'', kazao je Tomečak nakon što je zabio gol Dinamu.

 

 

Tomečak je mogao jednako dobro odigrati na više pozicija u obrani i u veznom redu, bio je tipičan primjer igrača kakav je Keku trebao. Međutim, politika Miškovićevog kluba oslanjala se na trgovinu te ponudu od milijun eura od ukrajinskog Dnjipra u Rijeci nisu mogli odbiti. U ljeto 2015. Tomečak je otišao u klub koji je u proljeće iste godine igrao finale Europa lige. Pokazat će se da je to bila pogrešna odluka. Slavni ukrajinski klub financijski je propadao, raspadao se na svim levelima i za pojačanje iz Hrvatske nije bilo mjesta. Tomečak je u dresu Dnjipra odigrao svega devet utakmica i već u ljeto 2016. prihvatio je ponudu Zorana Mamića da pređe u saudijski Al Nassr.

 

''U Dnjipru je sve završilo onako kako je završilo, nije sigurno hoće li taj klub više opstati ili ne, pa sam tražio novu destinaciju, a sve ono što mi se nudilo po Europi nije bilo adekvatno. I onda je stigao poziv Zorana Mamića. Prvo mi je bilo malo čudno, pa što ću u Saudijskoj Arabiji, ali onda sam prespavao i razmislio te sam ipak odlučio doći. Znate kako je, prije godinu dana sam stigao u Dnjipro, klub koji je nekoliko mjeseci prije igrao finale Europske lige. A sada sam u Saudijskoj Arabiji. Nogomet je čudan, zar ne?'' govorio je tada Tomečak.

 

 

U njegovom slučaju, da, zaista je čudan. Nakon samo godinu dana arapske avanture, Ivan se vratio u Europu i obukao je dres belgijskog Mechelena. U početku nije izgledalo da će belgijska priča za njega biti sretna. Sjedio je na klupi i nije igrao. No, strpljenje mu se isplatilo. U listopadu je dobio prvu pravu šansu koju je odmah iskoristio. Nametnuo se sjajnim igrama, postao je jedan od ključnih igrača momčadi, a kao nagrada stigao je poziv slavnog Club Bruggea. Jedini belgijski klub koji je igrao finale Kupa/Lige prvaka (izgubili 1:0 od Liverpoola 1978.) uvjerljivo vodi u belgijskom prvenstvu, a trener momčadi Ivan Leko inzistirao je na Tomečaku. Brugge s Lekom na klupi gradi momčad za Europu, za Ligu prvaka, a hrvatski trener kao jednog od glavnih aduta vidi 29-godišnjeg polivalentnog nogometaša koji nikad nije uspio opravdati golema očekivanja. 

 

Možda je vrijeme da se i to promijeni jer, ako je itko zaslužio malo nogometne sreće i pravu priliku, onda je to Ivan Tomečak.