SAMO četiri nepune minute trebale su Ivoru Weitzeru da se u najboljem svjetlu predstavi u svom novom klubu. Riječki "paker" zabio je u četvrtoj minuti protiv Buja u 3. NL Zapad za svoju riječku Lokomotivu u pobjedi 0:2. Weitzer je stigao tamo s jednim ciljem, a to je odlazak u višu ligu.

Radi se o igraču posebnog mentaliteta, koji jednako pristupa utakmicama na terminima s prijateljima, na treninzima ili u Europi. Temperamentnog i lucidnog 38-godišnjaka možete voljeti ili ne, ali ga ne možete ne primijetiti. Igrao je diljem svijeta i svugdje ostavio trag. Weitzera i dan danas krasi sjajan udarac. Poznat je po svojim golovima iz daljine, volejima i spektakularnim potezima. Kreativnost je, kaže, osobina igrača koju treneri moraju prepoznati i razvijati.

Krenuo je kao mladi igrač Rijeke, a priliku mu je dao trener Josip Kuže. Njegovom smjenom Weitzer je 2007. godine krenuo okolnim putem. Igrao je za Orijent, Pomorac, Istru, Široki Brijeg, samo da bi se ponovo vratio u Rijeku 2012. godine, ovaj put ne kao mlada nada, već kao etabliran igrač.

No njegova je riječka priča potrajala samo godinu dana. U ljeto 2013. otišao je u iranski Malavan i tako je krenuo njegov put oko svijeta. Grčki Panelefsiniakos, albanska Vllaznia, uzbekistanski Buxoro, arapski Al-Arabi i irački Erbil strani su klubovi za koje je nastupao i iz kojih vuče lijepe i ružne uspomene.

Potkraj karijere imao je veliku šansu za senzaciju. S Opatijom ga je prije dvije godine malo dijelilo da se plasira iz druge u prvu hrvatsku ligu. Ipak, želja mu se nije ostvarila. Ivor Weitzer svoju je priču ispričao u Indexovom Intervjuu tjedna.

Kako je došlo do angažmana u riječkoj Lokomotivi?

Zadnje dvije godine bio sam u Opatiji. Marjan Pulišić, koji je glavni u Lokomotivi, u nekoliko me navrata zvao, razgovarao sa mnom i dao mi do znanja da bi me htio dovesti u klub. Sve je to bilo nekako usput, ali nakon kraja prošle sezone čovjek me nazvao, sjeli smo i dogovorili moj dolazak u Lokomotivu.

Klub ima ambiciju, sve je dobro posloženo i organizirano. Ima dosta kvalitetnih igrača koji su moji bivši kolege i suigrači. Odmah na treningu vidio sam i da imaju dosta kvalitetnih mladih igrača s dobrom perspektivom. Kroz pripreme sam se sve više uvjeravao da smo dobri i da ćemo konkurirati za vrh lige. To su naše ambicije i želje.

Kako gledate na ligu u kojoj trenutno igrate?

Liga je kvalitetna jer ima dosta iskusnijih igrača, koji su još uvijek kvalitetni, a nešto su prošli u karijeri. Uz pravi omjer mladih i iskusnih igrača možete uvijek nešto dobro napraviti. Gledajte 1. NL, to je razvojna liga puna mladih igrača željnih dokazivanja. Traže se i razvijaju.

Često to ne završi ovako kako ljudi u klubovima misle. Ne ulaže se u infrastrukturu, klubovi nemaju toliku pomoć od lokalne zajednice. Netko tko je privatnik i tko ulaže u klub s dobrim planom, to može završiti jako dobro, nema veze ako igra u ovom trenu u nižem rangu.

Jedna od motivacija za ovaj intervju bila je vašem novinaru i činjenica da će Lokomotiva ove sezone igrati s NK Nehajem u 3. NL Zapad. Derbi je na rasporedu 10. listopada u Senju.

U Senju je oduvijek bilo nezgodno gostovanje. S kojom sam god ekipom dolazio, nije bilo ugodno. Uzak je teren, a Nehaj je agresivan i nabrijan. Možda je čak i prije nekoliko godina bila prednost domaćeg terena izraženija nego danas.

Prije Lokomotive igrali ste u Opatiji, s kojom ste pretendirali na ulazak u prvu ligu. Nije se ipak dogodilo, pretprošle sezone bili ste drugi, a prošle se dogodio pad i niste bili ni blizu ulasku u višu ligu. Što možete reći o svom igranju za Opatiju?

Pretprošle sezone imali smo kvalitetnu ekipu, dečke koje dobro poznajem i znao sam da ćemo biti jako dobri. Znao sam da ćemo se boriti za vrh. Kad sam dogovarao uvjete potpisa, odmah sam dogovorio i bonus za ulazak u prvu ligu. Međutim, došlo je zadnje kolo u kojem smo izgubili od Vukovara.

Nismo uspjeli premostiti tu prepreku. Onda je sezonu kasnije otišlo nekoliko igrača koji su bili nositelji kvalitete. Igračima koji su došli trebalo je vremena za prilagodbu. Sve je to proces. Kad dovedeš nove igrače, ne možeš samo tako nastaviti gdje si stao, pogotovo ako nisi zadržao neke od najboljih igrača. Puno smo se tražili i oscilirali prošle sezone i vidjeli ste kako je sve završilo.

Postigli ste u svojoj prvoj sezoni u Opatiji jedan od najljepših golova u karijeri. Croatiji iz Zmijavaca zabili ste na Kantridi iz slobodnog udarca s 30-ak metara. Komentator je tad rekao da ste bolji od Juninha Pernambucana, u publici su vam se klanjali. Kako se uopće odlučujete na te dalekometne bombe?

Krenulo je to u razvojnim kategorijama, još od malih nogu pa kasnije u kadetima i juniorima. Krenuo sam igrati kao stoper pa nakon toga postao vezni igrač. Uvijek sam bio odgovoran i morao se vratiti u obranu.

Ostali se nisu baš voljeli vraćati u obranu. A bili smo svi klinci i naravno da svatko želi zabiti gol. Imao sam uvijek dobar udarac, ali trener mi nije dao da baš puno idem naprijed. Pa sam počeo pucati iz daljine. Vidio sam da mi to ide. Znao mi je trener reći: "Weitzer, jesi lud, pa što radiš?!"

Moj odgovor je bio: "Šefe, nema brige, jedna će sjesti kad-tad." E, kad je jedna ušla iz daljine, onda sam probio barijeru. Kad god bi mi se otvorio prostor, tukao sam po golu. Kroz karijeru me nagrađivalo za mukotrpan rad. Svaki udarac s određene udaljenosti zahtjeva drugačiju tehničku izvedbu.

Ovisi s koje udaljenosti pucate. Peglao sam te udarce na treninzima milijun puta. Dan danas stavim loptu na 20-25 metara i vježbam udarce desnom i lijevom nogom. Promašio sam milijardu puta da bih mogao pogoditi ne znam ni sam koliko puta.

Čuli ste onda vjerojatno puno usporedbi sa Juninhom Pernambucanom.

Legenda. Naravno da sam ga gledao puno puta kako igra i izvodi slobodne udarce. Imao je prepoznatljiv stil udaraca. Doktor je za slobodnjake, ali i doktor nogometne igre općenito. Taj slobodnjak što ste spomenuli, protiv Zmijavaca...

Malo sam i sam sebe iznenadio. Putanja lopte izgledala je fantastično, pogotovo kad se pogleda na snimci. Moram priznati i da me komentator nahvalio tad kao nitko. Roditelji me nisu toliko nahvalili, njegov komentar je bio bolji od samog gola.

Da se vratimo na početak vaše karijere u Rijeci, govorili ste da je bilo teško izboriti se uopće za priliku u prvoj momčadi.

Debitirao sam s 18 godina kod Josipa Kužea. Još sam bio junior i bio sam pred potpisom ugovora s Rijekom. Međutim, Kuže i cijela uprava dobili su u nekom trenu otkaze. Došao je Zlatko Dalić i nova uprava, koja je krenula u nekom svom smjeru. Ja se u to nisam uklapao i ugovor nisam potpisao kad sam trebao.

Išao sam okolnim putem, bio sam dvije godine u Orijentu, pa u Pomorcu, Istri, Zrinjskom, pa povratak u Pomorac. Pokazivao sam kvalitetu, ali tad, prije 15-ak i više godina, nije se gledalo na mlađe igrače kao danas. Ipak se tražilo neko iskustvo i provjerena kvaliteta. Nisu to prije bili razvojni treneri kao danas.

No zadovoljan sam kako se sve to odigralo u mojoj karijeri. Moglo je bolje i lošije. Rijeka je tad bila nezahvalna sredina za mladog igrača. Nije bila financijski stabilna niti je bilo jasne vizije u sportskoj politici. Dosta je tu bilo lutanja. Teško je u takvim uvjetima dobiti šansu.

Rijeka je slovila za Dinamovu filijalu zbog odnosa Damira Miškovića i Zdravka Mamića. Je li se to osjetilo dok ste bili u klubu?

Kad je Mišković preuzeo klub, morao je donositi brze odluke. Nije mu bilo jednostavno. Bio je sigurno u komunikaciji, potencijalno i suradnji sa svima, tako i s Mamićem i Dinamom. Moraš raditi s onim što imaš.

Sad, sviđa li se to nekome ili ne, to je drugi par rukava. Primjer, ako Dinamo ima nekog igrača kojeg može dati na posudbu, a kvalitetom odgovara za Rijeku, to je win-win situacija. Treba samo napraviti dobar dogovor i naknadu za razvoj igrača.

Zašto ne bismo razvijali svoje igrače, nego plaćali skupe odštete za strance? Nema veze što smo mi rivali, ali bitno je razviti hrvatske igrače. Kad Hrvat ode van, mora biti triput bolji od tamošnjih domaćih igrača. Tako mora biti i kod nas sa strancima.

Dojam je da u hrvatskom nogometu ima sve više stranaca. Pa i sam Mišković, kad ga već spominjemo, rekao je da je jeftinije promašiti s kupnjom stranca, nego s kupnjom domaćeg igrača.

Nemam ništa protiv stranaca, ali moraju biti kvalitetni. Ne mogu stranci dobivati minutažu samo na račun toga što imaju visoke ugovore. Rijetko tko će istrpjeti mladog domaćeg igrača koji ima oscilacije.

Pretpostavljamo da govorite iz osobnog iskustva.

Događalo mi se to svugdje, pa i u Rijeci. Doveden sam iz Pomorca jer sam imao dobru sezonu i domaći sam dečko. Mislili su da imam potencijal i da se neću previše buniti jer sam domaći dečko. Uvijek je dobro imati nekog domaćeg. Prošao sam pripreme, ali nismo dobro krenuli u sezonu.

Tadašnji trener Elvis Scoria uvodio me kao jokera s klupe i počeo sam rješavati utakmice. Kasnije su na polusezoni dovedeni neki novi igrači. Bilo je tu i nekih podmetanja. Netko je zaključio da ne treba Weitzer i da ne vrijedim te pare. Dovedeni su igrači s većim pedigreom za veće novce.

Nisam imao agenta da me štiti. Nakon par mjeseci, u kojima nisam igrao, svi su i zaboravili gdje sam. Potražio sam onda nešto bolje za sebe. Svima se to tako dogodilo u karijeri. Sistem je takav, jebi ga. Netko iznad tebe odlučuje o tebi.

Isticali ste ranije da je kod igrača najvažnija osobina karakter. Možete li nam malo približiti tu tvrdnju?

Svatko ima neki talent, netko malo više, netko malo manje. Na kraju rad, karakter i predanost odlučuju dokud ćeš dogurati. Što sam stariji i kako se educiram za trenera, uviđam da je karakter najvažnija stavka. Kad ideš s nekim u rat, želiš da to budu radnici, borci koji neće priznati kraj i poraz.

Nekad talentirani igrači posustanu kad najviše treba, ne idu do kraja, ne istrče, ne isprate. Lako je biti dobar kad je sve dobro. No kad je loše, onda se vidi karakter igrača. Ako igraš s 10 ljudi za koje se ne moraš brinuti da će se boriti do kraja, onda i ti daješ više od sebe.

Vas je karakter znao koštati u karijeri.

Istina. Moj karakter ima pluseve i minuse, kao i kod svakog čovjeka. Plus je što znam lošu situaciju okrenuti na dobro i pretvoriti je u gorivo za dalje. Minus mi je bila ta emocionalna inteligencija. Problem mi je bio upravljati svojim emocijama, ali danas to nije više slučaj.

Izložio bih se nekad i dopustio ljudima u poziciji moći da kažu da sam ovakav ili onakav i da me označe kao prijetnju kolektivu. To je bila moja slabost, pogotovo u situacijama na terenu, gdje je užarena atmosfera. Ne stigneš ti tu zastati, razmisliti i odgovoriti kao što, recimo, mogu u ovom razgovoru.

Imali se jedan javni, uvjetno rečeno, ispad, kad ste 2017. godine kritizirali trenera Rijeke Matjaža Keka zbog lošeg ulaska u sezonu. Igrali ste tad u Uzbekistanu, a posebno su odzvonile riječi da Kek "rotira tek kad igrač umre".

Nazvao sam kasnije trenera da mu se ispričam. Otvoreno sam mu rekao da je način na koji sam ga kritizirao bio kukavički jer se nisam izravno suočio s njim, već ga išao prozivati preko medija. No moram reći da stojim iza svega što sam izrekao.

Bio sam povrijeđen. Imali smo otvoren razgovor i rekao mi je neke stvari koje nisam vidio prije. Onda sam počeo raditi podcaste na Tribini i pozvao ga da dođe, što je on prihvatio. Mislim da smo napravili jedan dobar nogometni, pomalo i životni razgovor.

Kako ste postali voditelj podcasta?

Zanimljivo mi je kako se taj angažman meni manifestirao. Jednostavno mi se sve posložilo. Prije gostovanja na Tribini razgovarao sam sa svojim najboljim prijateljem da bismo trebali napraviti neki podcast jer bismo mogli biti neovisni i birati teme o kojima ćemo slobodno i s guštom pričati.

Zvali su me baš tad s Tribine i napravili smo podcast od dva sata. Bilo mi je vrlo ugodno s njima, osjećao sam se kao da sam doma na kauču. Emisija je prošla super i nakon nekog vremena sam ja njih kontaktirao da ih pitam za troškovnik aparature potrebne za snimanje i emitiranje podcasta.

Naravno, sve su mi poslali, ali i pitali me bih li imao svoju emisiju na njihovoj platformi. I tako je Josip Paušić, jedan od šefova na Tribini, na kraju došao u Rijeku i na ručku smo se sve dogovorili oko mog angažmana na Tribini.

Kako vam je biti s druge strane mikrofona?

Jako mi je zanimljivo. No prvi put kad sam vodio emisiju, bila mi je veća trema nego igrati pred 20 tisuća ljudi. Bilo je potpuno drugačije od svih prijašnjih uloga. Ovaj put sam ja taj koji ispituje i vodi cijelu priču. Morao sam biti priseban, prilagoditi pitanje i biti zanimljiv.

Također, treba biti i pripremljen. Prvu epizodu sam imao jako veliku tremu. Imao sam strah od pogreške, od neuspjeha. No u svakoj epizodi sad imam sve manju tremu. Prihvatio sam da se greške događaju. Nema veze, idemo dalje. Nedavno sam rekao pogrešno ime gosta. No nije to ništa strašno, nemam veliku tenziju oko toga.

Imate vrlo zanimljive inozemne angažmane i anegdote kroz karijeru. Jedna od njih je boravak u pritvoru u Iranu.

Deportirali su me iz Irana. Zatvorili su me prije toga u neku sobicu. Dakle, išao sam za Iran, pitao sam agenta za vizu, a rekao mi je da samo kažem da idem prijatelju u posjet. I došao sam avionom u Teheran. Kad sam sletio, tražio sam turističku vizu.

E, onda su tamo na aerodromu shvatili da ja igram nogomet i rekli mi da ne mogu izdati vizu. Pozvali su me u tu sobu, u kojoj sam čekao i zvao u Hrvatsku. Nisu ništa mogli riješiti i tako sam 24 sata proveo u sobi. Dobio sam kolu i krumpiriće i deportirali su me u Hrvatsku. Sam sebi sam sredio papire i vratio se u Iran.

Ipak, tamo ste proveli šest mjeseci u Malavanu.

Nisam slušao sebe. Ni u jednom trenutku nisam htio ići onamo. Imao sam ponude za Osijek i Zadar, ali Rijeka nije htjela plaćati posudbu. No drugim su igračima plaćali posudbe, i to puno veće svote.

Moj je ugovor bio mizeran. Primorali su me da sa strane treniram s juniorima. Pa sam napravio grešku i otišao u Iran. I onda su me deportirali i, kao da to nije bio dovoljan znak da ne idem, ja se vratim da dokažem sam sebi da donosim lošu odluku. Tamo je isto bilo puno sranja.

Klub je neorganiziran, predsjednik je to loše vodio. Lagali su i manipulirali igračima. Morao sam sam sebi riješiti papire, raskid, izlaznu vizu. Vozio sam se četiri dana po sedam sati kako bih sve to skupio.

Bio je jedan suigrač kojem je klub oduzeo putovnicu dok im ne oprosti dugovanja pa je zapeo u zemlji tri mjeseca. Od straha da se meni to ne dogodi išao sam sam riješiti svoj raskid. Neke sam im dugove oprostio.

Koliki su vam iznos klubovi ostali dužni kroz karijeru, kad sve zbrojite?

Nisam napravio ogromnu karijeru pa da pričamo o ogromnom novcu, ali mislim da sam ukupno oprostio dugove u vrijednosti jednog stana. Ali to su opet i moje greške. Doveo sam se u poziciju da surađujem s takvim ljudima i da idem u takve klubove.

Spomenuli ste Zadar, u koji ste se vratili iz Irana. Kako vam je bilo u Dalmaciji?

Igraš sa Zadrom prvu ligu za 10 tisuća kuna, koje rijetko vidiš, a možda i ne vidiš. U jednom trenutku usred zime klub nije imao 2000 kuna da plati grijače pa smo se tuširali cijelu zimu u hladnoj vodi. Trenirali smo na terenima koji su blatnjavi.

Treba to blato sa sebe oprati... Ali opet, sve te nedaće su nas zbližile. Igrali smo jako dobro. Zadar je dan danas tu gdje je i pokušava se izvući iz posljedica tih odluka koje su donesene u to vrijeme.

Brzo sam shvatio kako stvari tamo funkcioniraju. Stalno sam zvao za plaću i bio dosadan, do te razine da se i sad sprdaju da je Weitzer jedini dobio sve plaće u Zadru. Nosili su mi lovu samo da ih više ne zovem.

Vodio vas je u Zadru i Miroslav Ćiro Blažević, kojem je to bio zadnji posao u karijeri. Bio je u Zadru od rujna 2014. godine do siječnja 2015. Slavni trener vas je i napao jednom jer ste u njegovim očima bili krivac za poraz od RNK Splita?

To je točno. Bilo je 0:0, ja oduzmem loptu na centru i idem sam na golmana. Obrani mi zicer. Pet minuta nakon toga izgubim loptu u našoj izgradnji napada. Kontra, korner, 1:0 za njih. I tako završi utakmica. Ulazi Ćiro drugi dan u svlačionicu: "Ti! Ti si mi skratio život za deset godina!"

Optužio me da smo zbog mene izgubili i rekao mi da ću ga stajati života. Bilo je još i drugih anegdota. Radili smo tehničke vježbe na terenu, koji je bio blatnjav, grbav, skoren... Vodili smo loptu između štapova i meni je pobjegla. A Ćiro viče: "Za tebe sam čuo da si tehničar. Ali građevinski!" Bilo je svega sa Ćirom, ali pamtim to vrijeme u pozitivnom svjetlu.

Jeste li ikad bili blizu Hajduka ili Dinama?

U seniorskom nogometu ne. Dinamo se raspitivao za mene dok sam bio u kadetima Rijeke, a nešto se Hajduk zanimao za mene kad sam bio u Pomorcu, bar sam tako čuo. Ali daleko je to sve bilo od realizacije i ništa konkretno.

Bili ste u prvoj polovici 2016. godine u Grčkoj, u drugoj ligi. Panelefsiniakos nije baš poznat široj javnosti, ali to je klub u kojem su se namještale utakmice.

Bilo mi je te godine pet do ponoći, završavao je prijelazni rok, a dobio sam ponudu samo od tog kluba pa sam ju i prihvatio. Nisam znao gdje dolazim. Znao sam samo da je predsjednik kluba legenda Panathinaikosa. Uzeo sam to kao pozitivan znak.

Činilo mi se kao okej priča. Kad sam došao, shvatio sam da je klub - bože sačuvaj. Rekao sam si da ću odraditi ono što se od mene traži. No prije jedne utakmice, ne znam protiv koga, krenule su priče o potencijalnom namještanju. Da moramo pustiti utakmicu.

Shvatio sam to kao neku zajebanciju, kuloarske priče, nitko ništa konkretno nije rekao. Na dan utakmice došli smo na stadion i morali smo predati telefone. Stavili smo ih u jednu vrećicu i počeli shvaćati što se zapravo događa. Neki dečki iz ekipe znali su već i dan prije što će se dogoditi jer su kroz to već prošli.

Zatim je predsjednik kluba ušao u svlačionicu. Rekao nam je da prvo poluvrijeme mora završiti 2:0, a na kraju mora biti 3:1. Tko neće igrati, neka ne igra. Tko hoće, mora tako biti kako je rekao. Nisam to mogao prihvatiti, a bio je sa mnom u momčadi i jedan Brazilac koji je igrao s Ronaldinhom u Gremiju.

Željeli smo srušiti taj sistem. Zabili su nam gol za 1:0 u prvom poluvremenu, a ja sam gurnuo nakon toga Brazilca u tri šanse. Dvaput se poskliznuo kod udarca. Doduše, bilo je blatnjavo, a on je nosio gumene čepove na kopačkama. Treću šansu mu je golman obranio.

Da je on zabio jednu od te tri šanse, vozili bi nas obojicu u gepeku i pitanje što bi s nama bilo nakon toga. Danas shvaćam da je bolje da se sve tako odigralo. Tad sam htio srušiti sistem za koji sam smatrao da je nepošten.

Dobro da nisam izgubio glavu. Na kraju sam se i ozlijedio baš na toj utakmici. Ispalo je najgore za mene koji sam htio biti pošten. Zapitao sam se čemu sve to onda. Ali to su životne lekcije koje sam morao naučiti.

Prošli ste pola svijeta igrajući za razne klubove. Odakle vučete najbolja iskustva?

U Uzbekistanu mi je bilo top. Bio sam skeptičan jer sam imao loše iskustvo s Iranom. Međutim, dočekalo me sve suprotno. Najbolji izlasci u životu bili su mi u Uzbekistanu. To su bili spektakli. To je zemlja koja se amerikanizirala u smislu da sve radi svaki dan.

Možeš uvijek izaći negdje na večeru ili u noćni provod. Uzbekistanci prate nogomet, ali nisu ljudi toliko zaluđeni da ti ne daju mira vani. Boli ljude briga ako se ti zabavljaš. Ne možete vjerovati kakvih diskoteka gore ima. Hrana je bila fantastična, žene također. Savršen miks istoka i zapada.

Imate li neke interese izvan nogometa?

Pa uglavnom je sve ono što radim u slobodno vrijeme vezano manje ili više uz nogomet. Osim vođenja podcasta, otvorio sam sa svoja dva najbolja prijatelja, koji su inače profesionalni treneri, elitni program za razvoj nogometaša. Imamo vlastitu metodologiju i način rada prilagođen dobi i pozicijama.

Radimo s igračima od osam godina pa sve do seniora. Surađujemo s dobavljačima opreme i nekim klubovima. Zovemo se Prodigy8. To su treneri s iskustvom rada vani i sa seniorskim ekipama.

Želimo potaknuti djecu da se zaljube u nogomet i nastave trenirati. Svjesni smo da djeca danas imaju premalen broj ponavljanja. Ono što rade u klubovima je premalo za ono što današnji nogomet zahtijeva.

Radim i na panelu Beyond the Bench, koji smo pokrenuli prije Svjetskog prvenstva. Pokušavam dati platformu igračima iz ovog kraja da se razviju. Htio bih im pružiti priliku kakvu ja nisam imao kad sam bio mlađi.

Trenerski posao je ono čime biste se htjeli baviti nakon što završite igračku karijeru?

Educiram se, upisao sam UEFA B licencu na HNS-ovoj akademiji.

Tko je najbolji igrač s kojim ste igrali u istoj momčadi?

Uvijek kad sam stupio na teren, razmišljao sam da sam ja najbolji. Nije to lažno samopouzdanje. Volim se nadmetati. Kad bi mi rekli da je netko s druge strane najbolji, to bi meni bilo gorivo. Nitko mi nije bio "wow" osim Ronaldinha, Messija i pravog Ronalda. Sve drugo su bili dobri ili jako dobri igrači. Jednako razmišljam sad kad sam u četvrtoj ligi i kad sam igrao kvalifikacije za Europu.

A najteži protivnici? 

Igrajući protiv Kovačića u Dinamu vidio sam odmah da je to vrhunski talent. U istoj toj momčadi bio je i Sammir, koji je igrao nogomet kako je on htio.

Tko vam je bio najbolji trener?

Po meni Marin Mikac. On je jedan od ljudi s kojima sam otvorio program Prodigy8. Najviše me naučio o nogometu, doslovno o svim aspektima igre.