SNJEŽANA PETIKA (58) po mnogima je najbolja hrvatska rukometašica u povijesti. U devedesetima i dvijetisućitima bila je fantastična vanjska igračica Rukometnog kluba Podravka. U 673 utakmice postigla je 4146 pogodaka, osvojila Ligu prvakinja i europski Superkup (1996.), dvaput postigla najviše golova u tom elitnom natjecanju (1994./1995. i 1995./1996.), šest puta bila najbolja rukometašica Hrvatske (1995., 1997., 1998., 1999., 2002. i 2003.) te devet puta osvojila prvenstvo i Kup Hrvatske.

Uz to, bila je ključna igračica hrvatske reprezentacije, s kojom ima peto mjesto na Europskom prvenstvu (1994.) i šesto na Svjetskom prvenstvu (1997.) te dva prva i jedno drugo mjesto na Mediteranskim igrama (1991., 1993. i 1997.). O svemu tome govorila je u Indexovu Intervjuu tjedna.

Snježana Petika u Indexovu Intervjuu tjedna

Ispričala je kako se u rodnim Vinkovcima počela baviti rukometom i kako je 1987. godine došla u Podravku, čija je legenda postala. Opisala je rukomet u devedesetima, tijekom Domovinskog rata, i kako je izgledao život profesionalne igračice u doba bez društvenih mreža.

Provela nas je kroz dva fantastična finala Lige prvakinja (1995. i 1996.) između Podravke i austrijskog Hypa, u kojima je svaka ekipa po jednom zasjela na europski tron. Prisjetila se i sjajne atmosfere u koprivničkoj dvorani, gdje je 2500 navijača pratilo drugi finalni susret, u kojem je Podravka pobijedila, pa se slavlje preselilo na gradski trg, među tisuće navijača.

Danas, uz svakodnevni posao, radi kao trenerica U-12 rukometašica Podravke. Vodila je i prvu ekipu te bila u stožeru hrvatskog izbornika Nenada Šoštarića, s kojim je dovela Kraljice šoka do brončane medalje na Europskom prvenstvu 2020. godine.

Najbolja hrvatska rukometašica u povijesti. To sam o vama pročitao na više mjesta. Što kažete na taj status?

To je relativan pojam. Svaka rukometašica ili svaki sportaš može obilježiti određeni period, stoga ne znam bi li proglašavanje najboljom bilo u redu prema prijašnjim sportašima i onima koji će doći. Naravno, smatram da sam obilježila jedan rukometni period i ostavila trag u povijesti i zbog toga mi je drago.

Teško je pobrojiti sva priznanja koja ste dobili: šest puta najbolja rukometašica Hrvatske (1995., 1997., 1998., 1999., 2002. i 2003.), devet puta prvakinja Hrvatske i Kupa Hrvatske, dvaput najviše golova u Ligi prvakinja (1994./1995. i 1995./1996.), osvajačica Lige prvakinja i europskog Superkupa (1996.), dvostruka prvakinja i jednom druga na Mediteranskim igrama s Hrvatskom (1991. i 1993. te 1997.). Kako vam to sve danas zvuči?

Statistika, odnosno mjerljivi uspjesi su jedino što vam nitko ne može osporiti. Može se osporavati jesam li bila dobra ili nisam, nekome sam se sviđala, a nekome ne, ali taj dio nitko ne može oduzeti.

Tijekom karijere dali ste puno intervjua, no na internetu ih se ne može puno pronaći iz proteklih godina, osobito opširnijih poput ovoga. Zašto?

Vi ste mladi, ali bilo je dosta intervjua, no nema ih puno u digitalnom obliku. Nikad nisam previše voljela pompu, ali s obzirom na to da sam bila kapetanica, morala sam odraditi takve obveze u svoje i ime kluba.

Sada kada nisam profesionalna sportašica, više nemam toliko volje. Na primanja bih voljela otići, ali kada bih mogla u trenirci, haha. U tome se najbolje osjećam. Naravno, mora postojati kodeks oblačenja.

Prije dvije godine Hrvatskom športskom muzeju darovali ste medalju koju ste s Podravkom dobili osvajanjem Lige prvakinja 1996. te dres iz tog doba. Nije vam bilo žao oprostiti se od njih?

Ne, ne vežem se uz stvari. Ako želim, uvijek ih mogu otići pogledati u muzej. Smatram da je čak obaveza nas sportaša pridonijeti ustanovama koje čuvaju povijest. U njima mlađi naraštaji mogu pronaći inspiraciju da postignu nešto u sportu.

Čime se danas bavite?

Idem na posao od 7 do 15 sati i u popodnevnim satima vodim mlađe dobne skupine Podravke.

Kakav je današnji život u odnosu na život profesionalne rukometašice?

Ponekad je monoton i depresivan, osobito u posljednja četiri mjeseca kada je vrijeme bilo loše. Međutim, sve je ljepše kada Sunce izađe.

Rođeni ste u Vinkovcima. Kako ste se počeli baviti rukometom?

Uvijek sam bila u sportu, bavila sam se gimnastikom, košarkom i atletikom u školi. Nema sporta u kojem se nisam natjecala za školu. Nakon raznih sportova došla sam do rukometa u Lokomotivi Vinkovci. Pronašla sam se u ovom sportu zbog tempa igre i postizanja golova.

Što možete reći o vinkovačkoj Lokomotivi, vašem jedinom klubu uz Podravku?

Natječe se u 2. ligi Sjever, među ostalima s drugom ekipom Podravke. Riječ je o klubu u kojem su uvijek radili entuzijasti poput Zvonka Bošnjaka i Stjepana Veršića, koji su meni bili treneri.

Bilo je lijepo, igrali smo iz ljubavi, nije bilo zavisti, bili smo povezani, znala se hijerarhija i to se poštivalo. Imam lijepa sjećanja iz toga perioda. Nisam u kontinuiranom kontaktu s klubom, ali jesam s Brankom Dedović, s kojom sam igrala.

U kojem ste trenutku shvatili da biste mogli profesionalno igrati?

Ne mogu izdvojiti jedan trenutak, bio je to prirodan slijed događa. Prije nego se Podravka javila, bila je priča da ću ići u Radnički Beograd, ali je moj trener bio protiv toga. Ostala sam u Vinkovcima, nakon čega se javila Podravka. Poklopile su se njihove i moje ambicije i eto me tu.

Kako ste reagirali na poziv Podravke?

Nikad se nisam bojala. Nisam imala posebne emocije, a ako ih je i bilo, ne sjećam se.

Godine 1987. došli ste igrati u Podravku. Kako je tijekom Domovinskog rata bilo igrati rukomet? Brojni nogometaši iz toga doba pričali su kako su, primjerice, sirene za uzbune prekidale treninge i utakmice.

Ne mogu reći da je bilo pretjerano stresno. Možda dva-tri treninga nismo mogli odraditi jer se nije smjelo svijetliti u dvorani, ali inače nije bilo velikih problema, jedino što europsko natjecanje nismo mogli igrati u Hrvatskoj, već u Belgiji.

Ne moramo o konkretnim iznosima, ali koliko se tada moglo zaraditi od rukometa?

Otprilike kao i danas. U ženskom rukometu u Hrvatskoj ima jako malo novca i sponzora. Ne vodi se računa o hrvatskom ženskom rukometu. Žalosno je reći, ali omjeri primanja sada i prije 35 godina su gotovo isti. Zato sportašice odlaze van ili prestaju igrati. Rekla bih da je kod nas najbolje raditi i igrati.

Danas rukometašice u Koprivnici imaju dobar status. Cijene ih u društvu i ljudi vole otići na utakmice. Kako je bilo kada ste vi igrali?

Isto. Koprivnica je bila grad sporta i prije nego što sam došla. Ljudi ovdje vole rukomet, s time da su ljubav i euforija veći kada imaš rezultat. Takav smo narod.

Jeste li se kao najbolja igračica tada osjećali kao zvijezda?

Nisam. Naravno, godio mi je status i lijepo je što su me ljudi prepoznavali. No, nitko od nas nije bio zvijezda, Koprivnica je mali grad, svatko svakoga poznaje.

Danas profesionalni sportaši paze na imidž, vode društvene mreže, snimaju se, tipkaju po TikToku… Što ste vi radili kada ste bili profesionalna igračica u devedesetima i početkom 2000-tih?

Previše se vremena troši na društvene mreže, a može ga se bolje iskoristiti. Mi smo slušali muziku i ja sam puno čitala, što i danas volim raditi. Radije pročitam dobru knjigu nego da tipkam po TikToku ili Instagramu. Naravno, ne želim biti licemjerna jer i ja to sve koristim, ali ne treba pretjerivati. Društvene mreže mogu biti alat za promidžbu i zaradu, no ne smije se otići u krajnost.

S Podravkom ste 1995. igrali finale Lige prvakinja, a 1996. ste je osvojili i tome dodali europski Superkup. Oba puta igrali ste protiv austrijskog Hypa. U finalima na dvije utakmice prvo ste izgubili s ukupnih 40:36 (pobjeda 17:14, poraz 19:26), a godinu kasnije pobijedili 38:37 (poraz 17:13, pobjeda 20:25).

Poraz u prvom finalu nije bila tragedija, već potvrda i kruna sezone. Najljepše doba bila je druga sezona. Osvajanjem Lige prvakinja ostvarili smo mladenačke ambicije, osvojili smo ono što smo željeli. Cijelu sezonu vladala je sinergija među nama, veća nego prije i poslije toga. Sve se poklopilo, od rada klupske Uprave do suradnje igračica s trenerom. Rezultat u takvoj situaciji mora doći.

Uzvratni susret 1996. igrao se pred 2500 navijača u Koprivnici, a vi ste u pobjedi 25:20 zabili sedam golova. Što pamtite iz te utakmice?

Ne pamtim puno jer sam zbog iscrpljenosti završila na infuziji poslije utakmice, haha. Nakon toga sam otišla na trg, kamo smo odnijeli pehar i ondje su nas ljudi dočekali. Publika je bila prekrasna, sjećam se osjećaja kada smo istrčali na teren, a oni su navijali. Svakom sportašu poželjela bih da igra u takvom ambijentu.

Podravku je tada pratila navijačka skupina koja se zvala Kronikusi. I danas po Koprivnici ima navijačkih grafita. Može li se usporediti tadašnji i današnji odnos kluba s navijačima?

Ne možemo to uspoređivati. Naravno, imamo i danas navijače, ali oni su više povezani s klubom, to su roditelji igračica iz mlađih dobnih skupina. Kronikusi su bili navijači koji su se sami organizirali. Radili su grafite i zastave, a jednu su ručno ispisanu i meni poklonili na oproštaju. Rasli su i putovali s nama tijekom sezone 1996. Ne znam hoće li se više ikad okupiti takva skupina.

Kako ste donijeli odluku o kraju karijere?

Karijeru sam završila dva puta, prvi put kada sam rodila kćer. Godinu dana kasnije imala sam ponudu Hypa te smo suprug i ja razmišljali da odem. S obzirom na to da on nije bio spreman ostaviti posao i da odemo s djetetom, a ja nisam bila spremna ostaviti dijete, odlučila sam da u tome trenutku ništa od povratka.

No, onda se javila Podravka u koju sam se vratila i igrala još dvije godine koje su mi, uz 1996. godinu, bile najljepše. Istina je ono što kažu da si nakon rođenja djeteta zreliji i smireniji. Imala sam dogovor da ne moram trenirati dvaput dnevno, osim ako sama želim. Nisam bila pod pritiskom.

Kada ste znali da ćete biti trenerica?

Ja sam najbolji primjer za poslovicu "nikad ne reci nikad". Govorila sam da nikad ne bih mogla biti trenerica, ali volim rukomet i cijeli sam život u njemu. Nakon karijere dođe period u kojem se moraš naviknuti na život u kojem nema toliko tempa i putovanja. Pojavila se želja, Podravka me pozvala i prihvatila sam se toga.

Je li lakše igrati ili trenirati?

Lakše je biti igračica jer sam sebi znaš pomoći. Kao trener vidiš sve, ali ovisan si o drugima.

Bili ste pomoćna trenerica izbornika Nenada Šoštarića u hrvatskoj ženskoj reprezentaciji, koja je 2020. osvojila broncu na Europskom prvenstvu. Samim time što im je nadimak bio Kraljice šoka, jasno je o kakvom se rezultatskom iznenađenju radilo. Što se poklopilo te godine?

Prvo, poklopila se korona. Činjenica je da za ostalim reprezentacijama ne zaostajemo po rukometnom znanju, već je fizička sprema naš najveći problem. Puno sportaša uoči Europskog prvenstva zbog korone nije moglo trenirati, pa smo bili na istoj razini.

Drugo, bili smo zatvoreni i fokus je potpuno bio na prvenstvu. K tome se probudio unutarnji inat jer smo, kad smo došli u hotel, na vratima vidjeli datum kada su mislili da ćemo otići jer su vjerovali da ćemo ispasti. Sve je to dovelo do utakmice za treće mjesto (pobjeda Hrvatske 25:19) i izjave izbornika Danske.

("Veliki je dan pred nama, možemo vratiti broncu u Dansku. Razočarani smo zbog poraza u polufinalu, ali dat ćemo sve od sebe za broncu. Ne moramo ništa novo raditi da bismo pobijedili Hrvatsku. Da nas je netko prije prvenstva pitao hoćemo li igrati protiv Hrvatske za broncu, rekli bismo: 'Da, molim vas. Sigurno ćemo naći način za pobjedu'", rekao je danski izbornik Jesper Jensen uoči utakmice s Hrvatskom za treće mjesto na Euru 2020., op.a).

Što reći na tu njegovu izjavu, a da ne bude grubo i bezobrazno? Ne razumijem zašto netko ima potrebu omalovažavati drugoga. Ako znaš koliko si jak, ne obazireš se na protivnika i ne podcjenjuješ ga.

Vaša generacija hrvatske reprezentacije ima peto mjesto s Europskog prvenstva 1994. i šesto sa Svjetskog prvenstva 1997. Jesu li to bili optimalni rezultati ili se moglo više?

Hrvatska je bila zemlja u nastajanju. U rukometnom smislu nismo postojali na karti Europe i nismo imali prijašnji pedigre, stoga mislim da su to veliki uspjesi. Iluzorno je bilo očekivati da ćemo se pojaviti na prvenstvu i uzeti medalju. U narednim godinama imali smo kvalitetne reprezentacije, ali nažalost nismo ostvarili rezultate koje smo trebali i mogli.

U Hrvatskoj je rukomet sport broj 1 u siječnju, kada muška reprezentacija igra Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Smeta li vam to?

Više mi smeta što u ostatku godine rukomet gotovo ne postoji, ne znam zašto je tome tako. Naravno, nogomet je broj 1 u svijetu pa i u Hrvatskoj, on je najvažnija sporedna stvar na svijetu. U rukometu, uz vaterpolo, imamo najveći kontinuitet. Nestanemo na godinu ili dvije, ali onda recimo muški osvoje medalju. Ne razumijem zašto se za rukomet nikad nema novca, a za sve ostalo se ima. Pritom nikoga ne želim podcijeniti.

Što kažete na današnji iznimno brzi rukomet?

Rukomet se ubrzao, ali je izgubio na ljepoti, nadigravanju i tehničkom dijelu. Prije je bio čišći rukomet, a sad se oslanja na atleticizam. Iako, meni se više sviđa današnji rukomet zbog tempa i brojnih golova. A možda i zbog toga što ne moram ja danas toliko trčati, haha.

Danas vodite U-12 ekipu Podravke. Kako je raditi s mladim igračicama i možete li ih usporediti s vama i vašom generacijom kada ste imali toliko godina?

Današnja djeca imaju probleme s motorikom, koordinacijom i voljnim momentom. Sve je gore kako dolaze nove generacije. Često djeca na trening dođu bez boje, okusa i mirisa, odnosno bez bolje i pozitivne drskosti.

Imate li motiv za još velikih trenerskih poslova, možda u inozemstvu?

Razmišljala sam o tome, ali kako godine prolaze imam sve manje hrabrosti odlučiti se na to.

Vaša kći Tena također je profesionalna rukometašica. Nastupala je za Podravku, Lokomotivu, u Mađarskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Je li bilo teško odgajati je u smislu sporta s obzirom na to da ste vi bili fantastična igračica, odnosno jeste li imali velika očekivanja i od nje?

Nije mi bilo teško raditi s njom. Ako vidiš talent u nekome, naravno da imaš očekivanja neovisno o tome je li to moja kći ili druga igračica. Meni nije bilo teško, ali Teni jest jer drugi ljudi nisu mogli meni napakostiti pa su se "iživljavali na njoj".

Čovjeku je najteže kada mu netko dirne dijete. Ataci nezadovoljnih roditelja često su išli na Tenu jer su smatrali da su njihova djeca neprepoznati talenti.

Tenin rani odlazak van ima prednosti i mane, a po meni više mana. Naime, vani svi očekuju da odmah donosite rezultate, dok će s druge strane svaki klub raditi na razvoju vlastitih igračica. K tome ju je u mađarski klub doveo jedan trener, a zatekao drugi.