PREMDA imaju rekordnih sedam naslova prvaka Afrike, Egipat u svjetskim okvirima nikad nije bio perjanica afričkog nogometa. Zato što na Mundijalima nikad nisu napravili ništa vrijedno spomena. Zapravo, nastup u Rusiji bit će im tek drugi u povijesti. Debitantski nastup imali su u Italiji 1990., kad su završili kao posljednji u jakoj grupi s aktualnim europskim prvacima Nizozemcima, nikad snažnijim Englezima i nezgodnim Ircima, kojima je nastup na Čizmi također bio premijerni. 

 

Faraoni su završili posljednji, ali se osramotili nisu. Remiji s Ircima i Nizozemcima i 0:1 poraz od Engleza značili su častan oproštaj od SP-a. Sve nakon toga bilo je za zaborav. I dok su Kamerunci (1982. i 1990.), Nigerijci (1994. i 1998.), Marokanci (1986.), Ganci (2006. i 2010.), Senegalci (2002.), čak i Bjelokošćani (koji nikad grupu prošli nisu, ali su svaki put bili jako blizu), na svjetskim smotrama u pravilnim intervalima od svake četiri godine dokazivali da afrički nogomet ozbiljno napreduje te da se ravnopravno može nositi s europskim i južnoameričkim, Egipćani, kontinentalni rekorderi, životarili su na margini. Sve do sad kad ih je Mo Salah odveo na drugi Mundijal u povijesti.

 

Do pojave liverpoolskog čarobnjaka Egipćani nikad i nisu imali neku veliku zvijezdu globalnih razmjera. Kamerunci su imali Millu, Omama-Biyika, a u njihove kopačke ušli su veliki Samuel Eto'o i Patrick M'Bomma. Nigerija predvođena Okochom i Finidijem bila je apsolutni hit Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994., a kad je godinu dana kasnije George Weah podigao Zlatnu loptu, postalo je jasno da su zapuhali vjetrovi promjena, da je afrički nogomet tu, da je itekako prisutan, te da su kasnije veličanstvene karijere Didiera Drogbe, Kevina Princea Boatenga, Emmanuela Adebayora, braće Toure ili Pierrea-Emericka Aubameyanga pravila, a ne iznimke i izolirani incidenti.

 

Egipat do Salaha takvih igrača nije imao. Jedini koji je imao takav potencijal, ali ga nikad nije realizirao bio je Ahmed Hossam Hussein Abdelhamid, nogometnim fanovima s početka stoljeća poznatiji kao Mido.

 

Rođen u Kairu 1983., karijeru je sa 16 godina počeo u najmoćnijem egipatskom klubu Zamaleku. Za matični klub odigrao je svega četiri utakmice prije nego li je 2000. prešao u belgijski Gent. Zašto? Razlog je jasan. Kad dijete od 16 godina u prva četiri nastupa među velikim dečkima zabije tri komada i tri puta bude izabrano za igrača utakmice, jasno je da se radi o ogromnom potencijalu. 

Po dolasku u Belgiju Mido je patio od nostalgije za domom, nedostajala mu je majka i, kako je sam rekao, malo je nedostajalo da se ekspresno vrati kući. Međutim, otac je inzistirao da ostane u Gentu. Dok je majka željela da joj se dijete vrati, otac nije prihvaćao odustajanje. 

 

''Odlučio si, dogovorio si se s ljudima i sad ćeš izvršiti obećanje. Kući se vratiti nećeš'', poručio je otac sinu i na kraju se čvrsta ruka Abdelhamida starijeg pokazala kao jako dobra stvar. Prema vlastitom priznanju, odluka da ostane u Belgiju bila je nešto najbolje što mu se u karijeri dogodilo.

 

''Da sam se vratio, bio bih nitko i ništa. Luzer, netko tko je na prvoj prepreci odustao. Pobijedio sam vlastite strahove i stekao sam mentalitet pobjednika'', kasnije je pričao.

 

Gentov menadžer Patrick Remy bio je impresioniran mladim nogometašem iz Egipta, njegovom taktičkom zrelošću i tehničkim mogućnostima. Odmah ga je gurnuo u vatru. Mido je sa 17 godina postao standardni prvotimac i dokapetan momčadi. Bio je miljenik navijača, u premijernoj sezoni zabio je 11 golova u 21. nastupu, a kruna nevjerojatne sezone bila je ''Ebony Shoe'' nagrada za najboljeg afričkog nogometaša u Belgiji.

 

''Čudo iz Egipta'', kako su ga novinari častili, nije promaknulo skautima Ajaxa te je Mido 2001. potpisao petogodišnji ugovor s Kopljanicima. Prelazak u jedan od najvećih klubova u povijesti trebao je biti značajan iskorak za mladog igrača, ali dolaskom u Amsterdam počeli su problemi koji će obilježiti njegovu daljnju karijeru.

 

U svom debiju u dresu Ajaxa u utakmici Kupa Uefe protiv ciparskog Apollon Limassola zaradio je potres mozga nakon sudara s protivničkim braničem i pauzirao je neko vrijeme. Njegov povratak na teren protiv Ajaxa obilježio je 1:5 debakl protiv Heerenveena, a u dvoboju protiv Twentea brutalno je udario Spira Grujića zbog čega je dobio crveni karton i tri utakmice suspenzije. Uprava Ajaxa već je tad postala svjesna da u mladom Egipćaninu imaju igračinu, ali i belaj čije nagone teško mogu kontrolirati. Mido je došao u sukob s trenerom Ronaldom Koemanom, slavni Nizozemac stavio ga je na led, privremeno ga je udaljio iz momčadi, a Mido, umjesto da je ostao trenirati u Amsterdamu, otišao je u Kairo na odmor.

 

U rujnu 2002. javno je govorio o odlasku, u medijskim istupima govorio je da je nezadovoljan, da ga Koeman i Leo Beenhakker šikaniraju i da želi otići. Kasnije se ispričao upravi i treneru, priznao je da se ponašao neodgovorno i djetinjasto i zamolio je da mu se pruži još jedna šansa. Sve je ostalo samo na riječima, Mido je ubrzo prebačen u B tim Ajaxa, a u ožujku 2003. u svlačionici se potukao sa Zlatanom Ibrahimovićem, kojeg je gađao škarama. Zanimljivo, unatoč problematičnom ponašanju Mido je bio idol navijača koji bi uvijek stali na njegovu stranu, tako je on dobivao ovacije, a švedski napadač zvižduke.

 

 

 

 

Jasno je bilo da je njegova epizoda u Amsterdamu došla svome kraju. Mido je najprije otišao na posudbu u Vigo, gdje se vratio navici zabijanja (četiri gola u osam utakmica), Ajax ga je želio vratiti, ali igrač je to rezolutno odbio. Mido je zaista bio odličan igrač i ne čudi pomama za njim u to vrijeme. Newcastle, Betis, Juventus i Lazio javno su licitirali za Egipćanina, a predsjednik Rome Sensi poslao je poruku: ''Želim ga'', no ni jedan od tih klubova nije ponudio 15 milijuna koliko je tražio Ajax. Ipak, u ljeto 2003. Kopljanici popuštaju i za 12 milijuna eura prodaju Midu u Marseille. Tako je zločesti dečko postao najskuplji egipatski nogometaš u povijesti. U Francuskoj nije igrao loše, zabio je nekoliko vrijednih i važnih golova, između ostalog i Realu u Ligi prvaka. No, na Velodromeu je u to vrijeme rastao Didier Drogba, a Mido nije bio glup dečko. Shvatio je kakav se igrač krije u zvijeri iz Obale Bjelokosti i tražio je odlazak.

 

U tom trenutku pola Europe željelo je Egipćanina, većina klubova iz gornjeg srednjeg sloja, a Roma je bila najbrža i najkonkretnija i Mido se preselio u Vječni Grad. Premda je potpisao ugovor na pet godina, u Rimu se nije naigrao i već iduće sezone odlazi u Tottenham. Najprije na posudbu, a onda je potpisao i pravi ugovor. Na White Hart Laneu odigrao je dvije sezone, s tim da je ona prva, dok je bio na posudbi, bila neusporedivo bolja. 36 utakmica i 13 golova bili su jasan znak upravi Spursa da potpiše ugovor s egipatskim strojem za golove, a kad su to i napravili, dogodio se toliko puta viđen scenarij. Mido je prestao igrati, prestao je trenirati, prestao je zabijati i tražio je promjenu sredine. Toliko puta već viđeno. Tako 2007. napušta London i prelazi u Middlesbrough, za koji je u tri sezone odigrao svega 25 utakmica i zabio šest golova.

 

Do kraja karijere Mido je još nešto pokušavao, vratio se doma u Kairo, čak je otišao i na novu posudbu u Ajax, probao je i u West Hamu, ali to više nije bilo to. Jedna obećavajuća, ali nikad do kraja realizirana karijera završila se 2013. u Barnsleyu, za koji je odigrao tek jednu utakmicu.

 

Danas Mido radi kao TV komentator, povremeno glumi u egipatskim sapunicama te uživa u životu i novcu koji je u karijeri zaradio nakon jedne bogate i neobične karijere. Potpuno se prepustio čarima života običnih ljudi. Očigledno je i da uživa u dobroj hrani, sudeći po stomaku koji je nabacio, a koji je istaknuo na svom profilu na Instagramu gdje je u društvu prijatelja na jahti. Za one koji ga možda ne prepoznaju na ovoj fotki, Mido je korpulentni momčić koji zaštitnički pazi na svoja tri drugara.