ČOVJEK KOJI JE HRVATSKU DOVEO DO ZLATA Doživio je životnu tragediju, branio svoj Šibenik i dao šamar primitivcima

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Davor Javorović/Pixell/Screenshot (HTV, RTS)
PRIJE točno pet godina hrvatska vaterpolo reprezentacija promarširala je Londonom i osvojila olimpijsko zlato. Veliki Ratko Rudić, najtrofejniji čovjek u povijesti vaterpola i drugi najtrofejniji trener u povijesti sporta (samo je legenda brazilske odbojke Bernardo Rezende u karijeri uzeo više trofeja od Rudića) tim je zlatom zatvorio jedan krug. Pod njegovim vodstvom hrvatski vaterpolo osvojio je sve što se osvojiti dalo. Prije 10 godina u Melbourneu Hrvatska je postala svjetski prvak (zanimljivo, u polufinalu je pala Srbija, a u finalu Mađarska), dvije godine kasnije u Zagrebu europski (opet je u polufinalu Hrvatska izbacila Srbe, a u finalu pregazila Italiju), da bi u ljeto 2012. čudesan niz zaključen trijumfom protiv Talijana u finalu olimpijskog turnira.
Nakon ''zlatnog brka'' na klupu je sjeo čovjek o kojemu nitko ništa nije znao: ''Tko je taj Tucak?''
Zlatni brk hrvatskog vaterpola nakon kupanja u londonskom bazenu smatrao je da nema više što ponuditi i odlučio je da je vrijeme da netko drugi preuzme kormilo reprezentacije. 16. rujna 2012. izbornikom je imenovan Ivica Tucak, a javnost je bila poprilično skeptična po pitanju šibenskog stručnjaka. Tucak je bio vrlo dobar igrač, ali nikad nije bio reprezentativac, netko tko je osvajao velike naslove i donosio zlatne medalje. Nikad nije igrao za Jug, Jadran, Mladost, POŠK, klubove koji su u Hrvatsku donosili naslove europskog prvaka. Kako je hrvatska javnost za vaterpolo zainteresirana tek kad reprezentacija završi u finalu nekog velikog natjecanja ili kad, kao što je slučaj sad, na putu do finala pobijedi Srbiju, mnogima nije bilo jasno zašto je na klupu nacionalnog ponosa Hrvatske sjeo netko za koga su čuli samo rijetki i često smo mogli čuti pitanje 'Tko je uopće taj Tucak?'
Stravična tragedija promijenila mu je život
Rođen u Šibeniku 1970. Ivica Tucak vaterpolo je počeo igrati u matičnom Solarisu. Bio je jako dobar napadač i šuter, a kao veliki talent bio je član i juniorske reprezentacije bivše države. Prije rata igrao je dvije godine u Crvenoj zvezdi, a devedesete je proveo igrajući za manje talijanske klubove. 1999. vratio se u svoj Šibenik, zatim je odigrao dvije sezone za zagrebački Medveščak, da bi se u rodni grad vratio 2004. kako bi baš u Šibeniku završio karijeru.
2005. se dogodila tragedija koja mu je iz temelja promijenila život. Njegova troipolgodišnja kćer Tena pred očima roditelja preminula je poslije teških ozljeda kad je na nju na terasi jednog kafića na šibenskoj rivi pao automat s igračkama.
Fantastični rezultati s Jadranom HN i juniorsko svjetsko zlato bili su mu viza za klupu Hrvatske
Tucak je tada prestao igrati, ali nikad nije digao ruke od vaterpola. Vodu bazena zamijenio je njegovim rubom i postao je trener. Prvi veliki rezultat napravio je sa Šibenikom, kojeg je 2007. doveo do finala Kupa LEN-a, a trenersko ime stekao je u Crnoj Gori. Tri je godine vodio Jadran iz Herceg Novog s kojim je dva puta pokorio Jadransku ligu. Vaterpolo koji su igrali Crnogorci bio je učinkovit, ali i za oko lijep i sjajni rezultati koje je Tucak ostvario s Jadranom poklopili su se s odlaskom Rudića. Za čelne ljude HVS-a dvojbi nije bilo, Tucak je bio legitimni nasljednik Ratka Rudića, kojemu je ionako asistirao u Svjetskoj ligi 2010. i FINA kupu 2011. Također, s juniorskom reprezentacijom Hrvatske Tucak je u Šibeniku osvojio svjetsko zlato 2009., a s A reprezentacijom u svojem debiju je osvojio broncu na SP-u Barceloni 2013.
Puno dobrih stvari, ali i dosta crnih rupa
U ovih pet godina Tucak je s reprezentacijom imao odličnih rezultata - s reprezentacijom je na trećem SP-u osvojio medalju, a ima i olimpijsko srebro – međutim, znalo je tu biti i previše crnih rupa i lutanja.
Porazi od po ničemu uvjerljivih Talijana i Mađara u četvrtfinalima na zadnja dva europska prvenstva, tri debakla u nizu protiv Srbije te namjeran poraz od amatera iz Francuske u Riju kako bi do finala izbjegao Srbe, bacali su mrlju na sve ono što je Tucak dobro napravio s reprezentacijom.
Međutim, ovo što danas igra Hrvatska u Budimpešti isključivo je njegovih ruku djelo. Imao je Tucak i prije Sukna, Jokovića, Bijača…, ali se često ponašao kao da nema pojma što bi s njima. Danas je priča sasvim drugačija. Od samog starta turnira bilo je jasno da je ovo jedna posve drugačija Hrvatska, ona koja zna što hoće i koja ima plan te viziju kako do zadanog cilja doći.
U Budimpešti gledamo neku drugačiju Hrvatsku - hrabru i pametnu momčad koja zna što hoće i kako doći do cilja
Na startu turnira Hrvatska je rutinski pregazila poslovično nezgodne Amerikance. U drugom kolu protiv Rusije na poluvremenu stvari nisu izgledali najbolje. Rusi su neočekivano imali tri gola prednosti, ali mimika i geste Ivice Tucka na poluvremenu odavali su da straha i panike nema. Do kraja utakmice Hrvatska je preokrenula rezultat i pobijedila je s 10:8. Japan u trećem kolu je poslužio kao sparing partner za Italiju koja nas je čekala u četvrtfinalu. Hrvatska je ove godine igrala dva puta s Talijanima i oba je puta izgubila. U Budimpešti Talijani nisu imali ni grama šanse. Hrvatska je slavila s 12:9, a konačni rezultat je mogao da nije bilo nekih čudnih sudačkih odluka biti još uvjerljiviji.
I onda Srbija. Otkako je Tucak sjeo na klupu reprezentacije Srbi su nas redovito gazili, tako da se čak počelo pričati o nekakvom kompleksu. Te smo utakmice gubili zapravo prije nego li je utakmica i počela, a panika i bezidejnost hrvatskih reprezentativaca i stručnog stožera odavali su nemoć u direktnim dvobojima s najvećim rivalom.
Uoči polufinala stručnjaci su male šanse davali Hrvatskoj da može iznenaditi apsolutnog vladara svjetskog vaterpola. No, Tucak je bio miran. Neobično miran.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
''Za Srbiju imamo tajni plan'', rekao je uoči susreta.
Utakmica protiv Srbije malo remek-djelo Ivice Tucka
Utakmica je počela očekivano. Srbi su poveli, a naši izjednačili. Onda je Andrija Prlainović ubacio u brzinu više i Srbija je povela 3:1. U tim smo se trenucima uplašili da nam se ne događa Déjà vu, četvrti put zaredom. Na posljednja tri velika natjecanja kad je Srbija uvjerljivo pobjeđivala Hrvatsku, momčad Ivice Tucka raspala bi se čim bi se veliki rival odvojio. Ovaj je put Hrvatska odigrala potpuno drugačije. Ni traga nije bilo panici, bezidejnosti i anemiji, vidljiva je jedino bila volja i želja hrvatskih igrača da napokon skinu ''prokletstvo'' i da se riješe srpskog kompleksa. Nakon što je Srbija otišla na 3:1, Hrvatska se nije predavala i vrlo brzo je došla na 3:3, a onda se do posljednjih trenutaka utakmice igralo gol za gol, sve do konačnih 12:11 za Hrvatsku.
''Boli me kurac za to, slušaj ovamo''
Tucak je maestralno vodio utakmicu, a koliko je u Budimpešti posvećen cilju i osvajanju zlata možda najbolje pokazuje situcija s utakmice protiv Srbije.
Igrala se sama završnica susreta kad je pozvao minutu odmora, a jednom igraču koji se žalio da ga je srpski igrač nekažnjeno udario žustro je odgovorio:
''Boli me kurac za to, slušaj ovamo.''
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski su vaterpolisti protiv najdominantnije momčadi posljednjih godina odigrali sigurno jednu od najboljih, ako ne i najkvalitetniju partiju još od finala Olimpijskih igara u Londonu 2012. kad je reprezentaciju do zlata vodio Rudić.
Zagrljaji Tucka i Savića kao šamari svim primitivcima na Balkanu
Prošle godine u finalu olimpijskog turnira u Riju, Srbija je bila bolja, a prijateljski zagrljaj izbornika Srbije Savića i Tucka oduševio je regiju. Sportski pozdrav dva velika rivala trebao bi biti nešto normalno, no kako kod nas na Balkanu ništa nije normalno, čin dvojice trenera izazvao je opće oduševljenje prošlošću opterećenih naroda.
''Ne znam zbog čega se digla tolika prašina oko tog pozdrava? To je bio spontani zagrljaj dvojice sportskih suparnika i prijatelja nakon završetka utakmice. Čestitali smo jedan drugom na fer i korektnoj utakmici. Oni su u njoj bili bolji, i to valja priznati. Bio je to i jasan znak da Dejana Savića izuzetno poštujem kao trenera i čovjeka'', nedavno je objasnio zagrljaj sa Savićem Tucak, koji je za vrijeme rata i sam branio svoj Šibenik, pa je dodatno pojasnio onima koji neke stvari ne razumiju:
''Bilo bi poželjno da se napokon prestanemo vraćati u prošlost. Domovinski se rat, dakako, ne smije zaboraviti. Kao važan dio naše povijesti. Međutim, došlo je vrijeme da toliko godina nakon rata ljudi žive svoj život, rade svoj posao, za dobrobit jednog i drugog naroda. Ja volim Hrvatsku više od svega na svijetu. Vjerojatno sličan osjećaj ima i Savić prema Srbiji. No, to nije razlog da se međusobno ponašamo neprijateljski.''
Godinu dana poslije, Savić je na jednaki način čestitao Tucku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nakon svjetske bronce u Barceloni i srebra u Kazanju, došlo je vrijeme za zlato
Prije nego li je postao izbornikom Tucak je jednom izjavio da nikako ne bi volio biti u koži Rudićevog nasljednika. Jako je dobro znao što to znači i koliki će biti pritisak javnosti.
Ipak je pristao, izdržao je sve i danas je Hrvatska momčad koja je u zemlju vaterpola došla isključivo po zlato.
''Dosta mi je više srebra'', nakon pobjede protiv Srbije rekao je Tucak.
Prije deset godina u Australiji je Ratko Rudić u polufinalu pobijedio Srbiju, a u finalu Mađarsku.
Povijest se ponovila, ono što je napravio najtrofejniji vaterpolo trener svih vremena reprizirao je Ivica Tucak, ali njemu je bilo puno teže nego Rudiću. Jer Ratko je Hrvatsku do zlata odveo u dalekoj Australiji, a Ivica je to napravio usred Budimpešte pred deset tisuća napaljenih Mađara.
Svaka čast!

Ovo je .
Homepage nacije.
ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom
Želite raditi na Indexu? Prijavite se
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati