DEMOKRATSKA većina u Kongresu mogla bi pridonijeti snažnijoj institucionalnoj potpori NATO-u i transatlantskim odnosima, osobito u pogledu američke vojne prisutnosti u Europi i potpore Ukrajini, a to nije beznačajna tema, ističe za Index dr. sc. Sandro Knezović, politolog i vanjskopolitički analitičar te znanstveni savjetnik u Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u Zagrebu.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Hoće li SAD i dalje inzistirati na tome da Europa sama preuzme veći dio odgovornosti za svoju obranu?

"Teško je očekivati da će demokrati osporavati potrebu za većim europskim obrambenim kapacitetima. Naime, poznati zahtjev da europske države preuzmu više odgovornosti za vlastitu sigurnost nije isključivo Trumpova politička pozicija, nego je odraz dugoročne promjene u američkom strateškom promišljanju i usmjeravanja fokusa prema Pacifiku. Trump je taj trend samo dodatno naglasio svojim transakcijskim pristupom savezništvima, trgovinom, kupovinom i prodajom", ističe Knezović.

Kako Europa može postati sigurnosno samostalnija, a da pritom ne oslabi NATO i odnose sa SAD-om?

Samoj Europi važno je da razvoj vlastitih obrambenih sposobnosti ne promatra kao alternativu NATO-u ili kao projekt političkog udaljavanja od SAD-a. Tu je riječ prije svega o potrebi uspostavljanja uravnoteženog transatlantskog odnosa. Kad pričate s Amerikancima, uvijek vade neke komparativne tablice i kažu da već 60 godina troše triput više od Europe. I kažu da će nas početi strateški ozbiljnije doživljavati kad počnemo više ulagati u obranu.

I to je sukus te priče o potrebi da europske države samostalnije djeluju u svom neposrednom sigurnosnom okruženju. Sjetimo se raspada bivše Jugoslavije i nesposobnosti Europske unije da to riješi u svom dvorištu. I onda dolazi američki utjecaj i potpisuje se Daytonski sporazum.

Što sve to konkretno znači za Hrvatsku? Treba li se više oslanjati na europske obrambene kapacitete ili nastaviti računati na američku sigurnosnu zaštitu?

Konkretno za Hrvatsku, to znači da treba što aktivnije sudjelovati u jačanju europske obrambene dimenzije. Tu govorimo o Europskom obrambenom fondu i inicijativama kao što je PESCO. Ali istodobno treba očuvati američko savezništvo kao jedan od ključnih stupova vlastite nacionalne sigurnosti.

Jer teško je očekivati ozbiljnu alternativu američkom sigurnosnom kišobranu, koliko god on sada izgledao prilično nepouzdano. Europska strateška odgovornost i transatlantsko partnerstvo ne bi se trebali promatrati kao međusobno suprotstavljeni procesi, nego kao nešto što je komplementarno.

Kako bi Hrvatska trebala prilagoditi odnose sa SAD-om nakon demokratskog preuzimanja Kongresa?

Dakle, Hrvatska ne bi trebala radikalno mijenjati svoj pristup Washingtonu, ali bi trebala prilagoditi diplomatsku strategiju novim političkim okolnostima i, recimo, znatno intenzivirati institucionalnu dimenziju odnosa sa SAD-om.

Znači, dosadašnji pristup koji se u velikoj mjeri oslanjao na odnose s Bijelom kućom, u kojoj je apsolutno dominantan predsjednik s vrlo atipičnim načinom komuniciranja i donošenja odluka, morat će se prilagoditi.

S promjenama u Kongresu dolazi do nove situacije, jer će važnu ulogu u oblikovanju dugoročnih vanjskopolitičkih i sigurnosnih prioriteta od 3. siječnja držati demokrati. Hrvatska bi trebala iskoristiti činjenicu da demokratska većina otvara dodatne institucionalne kanale za artikulaciju svojih interesa.

Može se pretpostaviti da će Demokratska stranka zadržati ozbiljan odnos prema nekim institucionalnim vezama utemeljenim na nekim zajedničkim načelima, što je upravo suprotno načinu funkcioniranja trenutne američke administracije.

Mogu li se očekivati neke promjene u američkom odnosu prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu?

Znate, treba biti realan. Zemlje o kojima pričamo velike su samo ako imate dioptriju jugoistočne Europe. Ilustracije radi, jedan od mojih prvih studijskih posjeta SAD-u završio je znakovitim iznenađenjem i frustracijom kad sam shvatio da u State Departmentu uopće ne postoji odjel za jugoistočnu Europu, nego da mi svi skupa potpadamo pod Euroaziju.

I onda shvatite kojom dioptrijom Amerikanci gledaju političke procese u jugoistočnoj Europi. Teško je očekivati da će se u normativnom smislu značajno promijeniti odnos SAD-a prema procesu proširenja Europske unije u ovaj dio Europe.

Eventualno će imati možda malo izraženije konture politike suprotstavljanja drugim strateškim partnerima, kao što su Rusija i Kina, koji će se sigurno potruditi na svaki način da ojačaju svoju stratešku poziciju i u ovom dijelu Europe.

Ne nužno zbog značaja ovog dijela Europe, nego zbog činjenice da je to zgodan ulaz na europsko tržište za kineske proizvode i zgodan destabilizacijski potencijal za Rusiju, koja će i dalje sigurno davati sve od sebe da destabilizira političku strukturu Europske unije i njezinih članica.

Može li demokratska većina u Kongresu prisiliti Trumpa da promijeni politiku prema Rusiji i Ukrajini te zauzme čvršći stav prema Putinu?

Iskreno se nadam da će demokratska prevlast u zakonodavnoj grani vlasti izvršiti pritisak na Trumpa u odnosu prema ukrajinskoj krizi i utjecati na omekšavanje vrlo problematične retorike prema dosadašnjim najbližim partnerima u Europskoj uniji.

U tom kontekstu može se očekivati barem određena modulacija načina funkcioniranja Donalda Trumpa, koji je poslovno orijentiran, pa je teško argumentirati da njegovi potezi prvenstveno brane američke interese. Često dolazimo do zaključka da se tu zapravo više radi o obrani obiteljskih poslovnih interesa i interesa američkog krupnog kapitala.