ALDO Moro, istaknuti talijanski političar i bivši premijer, postao je simbol jednog od najmračnijih poglavlja moderne Italije kada ga je 16. ožujka 1978. otela ekstremistička ljevičarska skupina Crvene brigade (tal. Brigate Rosse). Njegova otmica i kasnija smrt 9. svibnja 1978. ostavile su dubok trag u talijanskoj politici i društvu, označavajući vrhunac tzv. "Olovnih godina" (Anni di piombo), razdoblja obilježenog političkim nasiljem i terorizmom.

Tko je bio Aldo Moro?

Aldo Romeo Luigi Moro rođen je 23. rujna 1916. u Maglieu, u regiji Apulija na jugu Italije. Bio je ugledni pravnik, profesor kaznenog prava na Sveučilištu u Bariju, a kasnije i na Sveučilištu u Rimu. Kao jedan od osnivača Demokršćanske stranke (Democrazia Cristiana, DC), Moro je imao ključnu ulogu u oblikovanju poslijeratne Italije.

Bio je član Ustavotvorne skupštine 1946., a od 1948. poslanik u talijanskom parlamentu. Tijekom svoje karijere obnašao je brojne visoke dužnosti: ministar pravosuđa (1955.-1957.), ministar prosvjete (1957.-1959.), ministar vanjskih poslova (1969.-1972. i 1973.-1974.) te premijer u pet mandata (1963.-1968. i 1974.-1976.). Smatra se jednim od najdugovječnijih poslijeratnih premijera Italije, s ukupno više od šest godina na čelu vlade.

Moro je bio poznat po svojoj politici "povijesnog kompromisa" (Compromesso storico), koju je razvio zajedno s liderom Talijanske komunističke stranke (PCI) Enricom Berlinguerom. Ova strategija imala je za cilj približavanje demokršćana i komunista kako bi se osigurala politička stabilnost u zemlji suočenoj s ekonomskim i društvenim krizama.

Taj pristup, međutim, izazvao je otpor ne samo unutar njegove stranke, već i među međunarodnim akterima poput Sjedinjenih Američkih Država, koje su se tijekom Hladnog rata protivile jačanju komunističkog utjecaja u zapadnoj Europi.

Otmica: 16. ožujka 1978.

Ujutro 16. ožujka 1978., dok je bio na putu prema parlamentu u Rimu, Moro je otet u precizno organiziranom napadu na ulici Via Fani. Tog dana trebao je sudjelovati u raspravi o povjerenju novoj vladi koju je predvodio Giulio Andreotti, prvoj koja je uključivala podršku komunista u sklopu "povijesnog kompromisa".

U 9 sati ujutro, naoružani pripadnici Crvenih brigada zaustavili su Morov konvoj. U roku od nekoliko minuta ubili su svih pet članova njegove tjelesne straže - dva karabinjera u njegovu vozilu i tri policajca u pratnji - te oteli Mora, odvezavši ga na nepoznatu lokaciju.

Crvene brigade, marksističko-lenjinistička teroristička organizacija osnovana 1970., ciljale su na destabilizaciju talijanske države kroz napade, otmice i atentate. Moro je za njih bio idealna meta zbog svoje istaknute uloge i politike pomirenja s komunistima, koju su smatrali izdajom revolucionarnih ideala. Već sljedećeg dana, 17. ožujka, skupina je preuzela odgovornost za otmicu, objavivši da će Moro biti podvrgnut "narodnom suđenju".

55 dana u zatočeništvu

Tijekom 55 dana zatočeništva, Moro je bio držan na tajnoj lokaciji, vjerojatno u Rimu ili njegovoj okolici. Crvene brigade zahtijevale su oslobađanje 13 svojih zatvorenih članova, uključujući osnivača Renata Curcija, koji su bili na suđenju u Torinu.

Talijanska vlada, pod vodstvom premijera Andreottija i ministra unutarnjih poslova Francesca Cossige, zauzela je čvrst stav odbijajući pregovore s teroristima, tvrdeći da bi popuštanje ugrozilo stabilnost države.

Moro je tijekom zatočeništva napisao 86 pisama upućenih obitelji, stranačkim kolegama i čak papi Pavlu VI., koji je bio njegov osobni prijatelj. U tim pismima očajnički je molio za pregovore kako bi mu se spasio život, kritizirajući vladu zbog njezina beskompromisnog stava.

Jedna od njegovih posljednjih poruka, upućena bivšim stranačkim prijateljima, glasila je: "Ako ništa ne poduzmete, ova će stranica u povijesti Italije biti ispisana krvavim slovima. Moja krv poprskat će vas, stranku i narod."

Unatoč masovnoj potrazi, u kojoj su provedene stotine racija u Rimu, Milanu i Torinu, vlasti nisu uspjele locirati Mora. Postoje špekulacije da su sigurnosne snage možda znale za njegovu lokaciju, ali da je odluka o neintervenciji bila politički motivirana.

Primjerice, 2. travnja 1978. policija je dobila dojavu od grupe ljudi, uključujući budućeg premijera Romana Prodija, o mogućem skrovištu u ulici Via Gradoli u Rimu. Iako su tamo pronađeni dokazi da je Moro boravio u tom stanu, već je bio premješten.

Smrt i pronalazak tijela

Nakon što su pregovori propali, Crvene brigade donijele su odluku o Morovoj egzekuciji. Ujutro 9. svibnja 1978., nakon 55 dana zatočeništva, Moro je ubijen s 11 metaka iz automatskog oružja (vjerojatno Škorpion Vzor 61) u prtljažniku automobila.

Njegovo tijelo pronađeno je istog dana u crvenom Renaultu 4 parkiranom u ulici Via Caetani, simbolično smještenoj između sjedišta Demokršćanske stranke i Komunističke partije u Rimu. Ubio ga je Prospero Gallinari, član Crvenih brigada, koji je kasnije uhićen i osuđen za zločin.

Posljedice i kontroverze

Morova smrt izazvala je šok i bijes diljem Italije, potaknuvši masovne prosvjede i generalni štrajk. Vladin nepopustljiv stav kritiziran je kao surov, posebice jer je u kasnijim slučajevima (poput otmice Cira Cirilla 1981.) vlada pokazala spremnost za pregovore s teroristima. U godinama nakon Morove smrti, Crvene brigade su oslabljene masovnim uhićenjima - između 1981. i 1982. uhićeno je preko 200 njihovih članova - a organizacija je postupno nestala s političke scene.

Slučaj Alda Mora i dalje izaziva kontroverze i teorije zavjere. Neki povjesničari i istraživači, poput Sergia Flamignija, sugeriraju da su u otmici možda sudjelovale šire sile, uključujući NATO-ovu operaciju Gladio ili čak CIA-u, kojima nije odgovarala Morova politika približavanja komunistima.

Steve Pieczenik, američki stručnjak za terorizam koji je savjetovao talijansku vladu tijekom krize, 2006. je izjavio da je Moro žrtvovan "kako bi se očuvala stabilnost Italije", što je dodatno podgrijalo sumnje u međunarodnu urotu.

Aldo Moro ostaje upamćen kao vizionar koji je nastojao premostiti ideološke podjele u Italiji, ali i kao tragična žrtva političkog nasilja. Njegova smrt označila je kraj "povijesnog kompromisa" i nagovijestila opadanje utjecaja ekstremističkih skupina u Italiji. Danas se Moro smatra jednim od ključnih arhitekata moderne talijanske ljevice unutar centra, a njegova pisma iz zatočeništva i dalje služe kao potresno svjedočanstvo o njegovoj borbi za život i ideale.