Screenshot: HRT

PROBUDIO se sav u znoju  i panici. Korakom brzog Gonzalesa dotrčao je do hladnjaka i sasuo u osušeno grlo polovicu tetrapaka sa sokom od višnje. Njegova majka prekinula je na trenutak istraživanje haljine Karmele Vukov Colić na ekranu, pogledala ga s nevjericom i upitala :
"Jel to opet kasniš na posao?!"
"Ma jok", uzdahnuo je duboko i izgubio pogled u daljinama: "Sanjao sam da je naš stan zapravo stan braće Drobac."
"Noćne more, cvjetiću moj", rekla je pomazivši ga po raščupanoj kosi: "Stan smo zaslužili iznimnim zalaganjem za oružane snage RH i nitko nam ga neće uzeti."
Kako to obično i biva, svojom čudesnom majčinskom čarolijom smirila je EKG njegova uzlupanog srca za tren. U glavi mu je jedino ostala nejasna slika tog "zasluživanja". Ali odbijao je misliti o svojoj majci na loš način. Otjerao je jezive primisli hladnom vodom po obrazima i gledajući se u ogledao ponovio kao jednadžbu iz matematike – mama je dobra Samarićanka koja je previjala ranjene u ratu i zato imamo stan. Zamislio je krv i zavoje i njenu nježnu ruku  koja smiruje njihove ratne traume jednim potezom, kao i njegove strahove. Odmah je sve sjelo na svoje mjesto. I život je ponovno imao smisla.

Iz dana u dan sudbina braće Drobac poprima dramatične obrise kao starogrčka tragedija, sa svim potrebnim elementima. Razvikanost njihova slučaja dovodi do činjenice da se i obični ljudi s nevjericom, dok doručkuju orvelovski pitaju - je li i moj stan zapravo stan braće Drobac ili njima sličnih nesretnika?  Kakav tužan paradoks. Čime su braća Drobac zaslužila biti iznad svih ostalih gubitnika stanarskog prava u Republici Hrvatskoj? Time jer se premijerka iste zemlje glavom i bradom u ružičastom badematilu šeće njihovim kvadratima? Medijima dovoljno jaka stvar. Kvazi-moralnim vertikalama također. Ostatku koji sa realne baze života u ovoj surovoj svakodnevici promatra razvoj situacije spomenutog slučaja, to nisu dovoljno dobri argumenti.

Postoji li moral?

Premijerka bi, da je zakonom zajamčenog prava i ljudskog digniteta, te mrvu srca u naše Vladajuće Gazdarice, konačno morala objasniti svoje buđenje na jastuku u spornoj ulici, a ne samo mahati tužbama kao zastavicama u koloni koja iščekuje Tita, svima koji se ovlaš dotaknu navedene problematike. Uistinu, moral državne vrhuške srozan je na najniže grane. Ali što je s moralom ostataka? Moralom kolektiva koji u aferi Drobac pronalazi zapravo samo motive za vlastita društveno-politička razračunavanja i bildanja nedodirljivih ega. U zemlji gdje se u ovom trenutku stotine tužnih i obespravljenih ljudi bore za povrat svog stanarskog prava, gdje se događaju najstrašnije deložacije bez ikakve medijske pompe, slučaj braće Drobac ne bi trebao biti nikakva endemska vrsta u pravnim spisima. Ali on to postaje. I svatko na svoj način u tim tužnim ljudima nalazi svoju proračunatu i nemilosrdnu zadovoljštinu.

Uprizorenje Drage Pilsela u jučerašnjoj emisiji Nedjeljom u 2, moglo bi se svrstati u onu ekipu Stankovićevih gostiju koji su svi zajedno u fasciklu pod nazivom "pukotine svoje vrste". Pomalo otužno i na razini intervjua s osobom kojoj pristupaš s posebnom delikatnošću zbog specifičnosti njegova uma. Bivši predsjednikov savjetnik nakon podjela majica kao dresova na nogometnom travnjaku najmanje je pričao o bitnim stvarima vezanima za njegov lik i djelo u posljednje vrijeme. O verbalnim, medijskim psovkama i prijetnjama kojima je kao pikado strelicama s Pantovčaka gađao kolege novinare, radosno misleći da će valjda do kraja života svojim teološkim rukama "hraniti srne" po pašnjacima, postavljajući se u nadmenu poziciju iznad ostalih, a s rječnikom koji nije primjeren ni kvartovskoj ekipi kad se posvađaju zbog basketa. Slabo nam je također pričao i o kataklizmi koja se desila u njemu osobno, o dva čovjeka koja egzistiraju kao takva, jedan u Argentini, a drugi u Hrvatskoj, o mijenjanjima svojih stavova, o radikalizaciji istih, o svojim dječačkim borbama i današnjem lijepljenju etikete "ustaša" na svakoga tko se tek ramenom zakači za tu neprijepornu moralnu veličinu. Jer on uistinu zamišlja da to i jest. A to je tek tuga dostojna jedne poveće sevdalinke.

O najvećim tragedijama običnog čovjeka šuti se pognute glave

Vodeći se mišlju da pričajući o svojoj prošlosti od budućnosti želi napraviti bolje mjesto, da se kaje za učinjeno obrazlažući da ga je to izgradilo u boljeg čovjeka, ljuljajući se kao na dječjoj računaljci iz kuta rigidnog desničara u kut rigidnog ljevičara, očekujemo zapravo osobu nepatvoreno iskrenu, blaženika sa svjetlucavim aureolom svetosti koji je doživio gotovo biblijsko obraćenje. A zapravo imamo najjasnije uprizorenje ljudskog licemjerja koje je postalo tako znakovito za cjelokupnu društvenu scenu regije, gdje se pod maskom borbe za nepravednost, bori samo za nepravednost pojedinih. Kao što ljudi vole reći - daj čovjeku vlast, odmah ćeš doživjeti svu silinu njegove prave osobe. Drago je svoju pokazao. Zbog toga je pomalo teško običnom hrvatskom čovjeku shvatiti hinjenu suosjećajnost medija za braću Drobac, dok se o svim drugim problemima šuti. Jednakiji od drugih, sve češći postaju u svakom segmentu društva. Jer ih plasiraju plaćeni i podobni, lutke na kapitalističkom medijskom lancu, dok se o najvećim tragedijama običnog čovjeka šuti pognute glave.

Svi oni probuđeni jutros u promrzlim podstanarskim stanovima koje jedva plaćaju, deložirani iz svojih toplih domova, svi oni koji vode zamorne sudske sporove Davida i Golijata za svoje stanarsko pravo, svi oni što su im pljačke i tajkunizacija zatvorile izvore primanja iz kojih su hranili obitelj, svi oni koji trpe iživljavanja šefova korporacijskih giganta i stoje skamenjeni u redu za jedan kruh, sada znaju što im je činiti ako žele skrenuti pažnju na svoje probleme. Ako žele da nad njihovom sudbinom suzu puste moralisti. Ako žele doći u prajm-tajm svih medija. Vrlo je jednostavno - moraju unajmiti svoju privatnu Premijerku. Ili osobnog kolumnista.