DANA 10. lipnja 1918. u blizini Premude potonuo je SMS Szent István, jedan od najvećih i najmoćnijih brodova Austro-Ugarske ratne mornarice. Bio je to dreadnought klase Tegetthoff, golemi bojni brod dug više od 152 metra, naoružan s dvanaest topova kalibra 305 milimetara. Za hrvatsku povijest posebno je zanimljiv jer je izgrađen u brodogradilištu Ganz-Danubius u tadašnjoj Rijeci, odnosno Fiumeu.

Szent István bio je četvrti i posljednji brod svoje klase. Njegova gradnja počela je 1912., porinut je 1914., a u službu je ušao krajem 1915. godine. Ime je dobio po svetom Stjepanu, prvom ugarskom kralju, što nije bilo slučajno: brod je građen u ugarskom dijelu Monarhije i trebao je biti simbol pomorske moći Budimpešte unutar Austro-Ugarske.

Ipak, njegova ratna karijera bila je neobično pasivna. Kao i velik dio austrougarske flote, većinu rata proveo je u Puli. Razlog nije bio samo oprez, nego i strah od mina, podmornica, talijanskih brodova i nedostatka ugljena. Moćni brodovi postali su prijetnja samim time što su postojali, ali rijetko su izlazili na otvoreno more.

Plan koji je trebao promijeniti rat na Jadranu

U lipnju 1918. novi zapovjednik flote Miklós Horthy odlučio je pokrenuti veliku operaciju protiv Otrantske baraže, savezničke pomorske blokade koja je Austro-Ugarskoj i Njemačkoj otežavala izlazak podmornica iz Jadrana u Sredozemlje.

Plan je bio ambiciozan. U napadu su trebali sudjelovati najjači brodovi flote, uključujući Szent István i njegov sestrinski brod Tegetthoff. Flota je iz Pule isplovila u tajnosti, no operacija se raspala prije nego što je zapravo počela.

U ranim jutarnjim satima 10. lipnja talijanski torpedni čamac MAS-15, kojim je zapovijedao Luigi Rizzo, naletio je na austrougarske brodove. Rizzo je ispalio torpeda prema Szent Istvánu. Dva su pogodila desnu stranu broda.

Tri sata agonije

Pogođeni brod počeo se naginjati. Posada je pokušavala spasiti situaciju, pumpe su radile, a topovi su okretani kako bi se težina prebacila na drugu stranu. No voda je prodirala prebrzo. Oko 6:12 Szent István se prevrnuo i potonuo kod Premude.

Poginulo je 89 članova posade, što je, s obzirom na više od tisuću ljudi na brodu, bilo relativno malo. Razlog je bio taj što je brod tonuo gotovo tri sata, pa je velik dio posade imao vremena napustiti ga. Austrougarski mornari morali su znati plivati, što je također spasilo mnoge živote.

Potapanje je ušlo u povijest i zbog toga što je snimljeno kamerom. Postoje snimke posljednjih trenutaka broda, što je za Prvi svjetski rat bilo iznimno rijetko. Golemi ratni stroj koji se polako prevrće u Jadranu postao je jedna od najupečatljivijih pomorskih scena toga rata.

Kraj jedne mornaričke iluzije

Nakon potapanja Horthy je otkazao cijelu operaciju. Vjerovao je da je element iznenađenja izgubljen i da bi nastavak napada mogao završiti katastrofom. Austrougarska flota vratila se u Pulu i do kraja rata više nije imala veliku ulogu.

Szent István je tako postao simbol neostvarene ambicije Austro-Ugarske na moru. Bio je građen kao dokaz modernosti, industrijske snage i vojne moći Monarhije, ali je većinu života proveo usidren, a potonuo je na prvom velikom zadatku.

Njegova olupina pronađena je sedamdesetih godina 20. stoljeća. Leži prevrnuta na morskom dnu kod Premude, na dubini od oko 66 do 68 metara. Danas je zaštićeni podmorski lokalitet i jedan od najpoznatijih brodoloma u Jadranu.