NOVA analiza fosiliziranih otisaka stopala iz Kenije donosi značajan preokret u razumijevanju "čovjeka orašara", izumrlog ljudskog srodnika poznatog po velikim zubima i snažnim čeljustima. Ta vrsta, znanstvenog naziva Paranthropus boisei, bila je viša i teža te je imala složenije društvene odnose nego što se dosad pretpostavljalo, piše CNN.

Vrsta Paranthropus boisei živjela je u istočnoj Africi prije otprilike 2,3 do 1,2 milijuna godina. Dok su dosadašnje procjene, temeljene na fosilnim ostacima, upućivale na prosječnu visinu mužjaka od oko 131 centimetra i težinu od 49 kilograma, novi izračuni mijenjaju tu sliku.

Na temelju analize 21 novootkrivenog otiska znanstvenici sada procjenjuju da je čovjek orašar mogao doseći visinu do 1,8 metara i težiti do 75 kilograma, što je znatno bliže dimenzijama suvremenog čovjeka.

Obrasci otisaka pokazuju da tragovi pripadaju skupini od osam jedinki vrste P. boisei koje su se istodobno kretale područjem današnje formacije Koobi Fora u istočnoj Turkani. Ti sačuvani tragovi, kako su istraživači izvijestili jučer u časopisu PNAS, pružaju uvid u složenost njihove društvene strukture u staništu uz jezero.

Prozor u davnu prošlost

"Nalazište bilježi nevjerojatan prikaz anatomije, kretanja, ponašanja i okoliša hominina", izjavio je glavni autor studije Kevin Hatala, izvanredni profesor biologije na Sveučilištu Chatham u Pittsburghu i suradnik Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu.

"Svaki takav skup otisaka otvara prozor u jedan trenutak u vremenu, u kojem možemo izravno promatrati kako su hominini živjeli i komunicirali sa svojim okolišem", pojasnio je Hatala za CNN.

"Smatramo da otisci možda prikazuju skupinu odraslih mužjaka koji su se zajedno kretali obalom jezera", dodao je. Prema njegovim riječima, prijetnja opasnih životinja, poput vodenkonja, mogla bi objasniti zašto su u skupini bili samo odrasli mužjaci.

"Otisci stopala važni su fosili jer nam daju i anatomske i bihevioralne informacije", rekla je Patricia Kramer, profesorica na Odjelu za antropologiju Sveučilišta u Washingtonu i kustosica arheologije u Muzeju Burke, koja nije sudjelovala u istraživanju.

"Drago mi je što su autori ponudili dodatne informacije i analizu tragova iz Koobi Fore", napisala je za CNN.

Srodnici koji su dijelili stanište

Tragovi su stari oko 1,4 milijuna godina, jasno su definirani i duboki do 12 centimetara, a vjerojatno su nastali u blatu plitke jezerske vode. Prvih sedam tragova 1978. godine otkrila je jedna od autorica studije Anna Katherine "Kay" Behrensmeyer, viša geologinja i kustosica paleontologije kralježnjaka u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju Instituta Smithsonian u Washingtonu.

Dodatnih 14 ljudskih otisaka, uz tragove životinja poput antilopa i vodenkonja, otkriveno je tijekom iskapanja 2016. i 2023. godine.

P. boisei nije bio jedini drevni ljudski srodnik koji je živio u blizini jezera Turkana. Stotinama tisuća godina dijelio je stanište s vrstom Homo erectus. Druga studija iz 2024. godine, koju je također vodio Hatala, otkrila je fosilne otiske u bazenu Turkana koje su u razmaku od samo nekoliko dana ostavile dvije različite vrste hominina. Istraživači pretpostavljaju da je riječ o vrstama H. erectus i P. boisei.

"Ne možemo reći kako su ta dva različita hominina međusobno komunicirala na muljevitim obalama, ali znamo da su oba bila prisutna u to vrijeme", izjavila je Behrensmeyer.

Homo erectus bio je najraniji ljudski srodnik s tjelesnim proporcijama sličnima onima modernih ljudi, što upućuje na prilagodbu uspravnom hodu. Za razliku od njega, P. boisei, udaljeniji srodnik modernih ljudi, imao je fizičke značajke sličnije našim primatskim precima koji su živjeli na drveću.

Otisci stopala vrste P. boisei nalikuju onima koje su ostavili H. erectus i moderni ljudi, ali postoje ključne razlike koje ih izdvajaju, istaknuo je Hatala.

U ranijim istraživanjima otisaka iz razdoblja ranog pleistocena, kada je P. boisei postojao, a H. erectus još nije, znanstvenici su uočili ravnije svodove stopala u usporedbi s onima vrste H. erectus i modernih ljudi. Iako to ne znači nužno da su imali ravna stopala, "to nam barem govori da su se stopalima o tlo oslanjali na drukčiji način", pojasnio je Hatala.

"Također smo otkrili da ti isti otisci obično imaju nožni palac koji je više odmaknut od ostalih prstiju. Obje se značajke razlikuju od onoga što obično vidimo kod modernih ljudi, pa smo pretpostavili da je takve otiske vjerojatnije ostavio P. boisei."

Fosilni otisci kao zapis trenutka

Znanstvenici su prve fosile vrste P. boisei otkrili 1950-ih godina. Međutim, procjena veličine ovog ljudskog srodnika bila je teška jer je, osim lubanja, pronađeno malo fosila koji bi se nedvojbeno mogli pripisati tom rodu, objasnio je Hatala. Uobičajeno se smatralo da veće kosti iz tog razdoblja i s tog područja pripadaju vrsti H. erectus, a manje rodu Paranthropus.

"No moguće je da su te vrste bile mnogo sličnije po veličini tijela nego što se ranije mislilo", rekao je Hatala.

Za razliku od fosiliziranih anatomskih ostataka poput kostiju i zuba, fosilni otisci stopala predstavljaju trenutak u vremenu koji bilježi trag drevnih hominina dok su još bili živi. Takvi prizori ne samo da čuvaju prošlost nego i naglašavaju povezanost modernih ljudi s našim davno izumrlim srodnicima, rekla je Behrensmeyer. "Oni omogućuju ljudima da se s tim fosilima povežu mnogo lakše nego s izoliranim komadom kosti ili čeljusti", izjavila je.

Ova perspektiva jasnije ocrtava prapovijesni svijet naših izumrlih srodnika, dodala je Kramer. Iako P. boisei i H. erectus možda nisu izgledali kao moderni ljudi, Homo sapiens krenuo je njihovim stopama i hodao istim afričkim krajolikom oko pola milijuna godina poslije.

"To je priča o svijetu koji su nastanjivala stvorenja toliko slična nama, a istodobno toliko različita", zaključila je Kramer.