KAKO ćemo na kraju pamtiti Ivana Koradu: kao osloboditelja u Oluji koji je na kninsku tvrđavu podigao hrvatsku zastavu ili kao nasilnika koji je počinio četverostruko ubojstvo i na kraju sam sebi presudio?

Kamo sreće da je Korade jedini hrvatski general, da ne kažemo heroj, koji izaziva takvu dilemu. A što je s Mirkom Norcem? Hoće li biti upamćen kao najmlađi general i sudionik velikih osloboditeljskih akcija ili kao osuđeni ubojica civila u Gospiću, a možda i u Medačkom džepu? Ima tu još zanimljivih likova: Ljubo Ćesić Rojs na račun toga što je vozio autobus sa specijalcima na Plitvice, na Krvavi Uskrs, prilično je popravio svoj imovinski status; bivši legionari našli su se pred optužnicama za šverc drogom; časnici poput Željka Maglova i Wernera Ilića postali su redoviti gosti crnih kronika; negativan imidž u javnosti su dobili i mnogi drugi Tuđmanovi generali, poput primjerice Mile Ćuka.

O optužnicama za ratne zločine da i ne govorimo. Ante Gotovina slavi se kao heroj, premda bi ga eventualna presuda Haškog suda mogla u povijesne anale upisati kao ratnog zločinca. Slično bi mogli proći zapovjednik specijalne policije Mladen Markač ili general Rahim Ademi, dok bi Ivana Čermaka čak i nikakvo ratno iskustvo moglo stajati odgovornosti za ubojstva srpskih civila nakon Oluje. Janko Bobetko umro je skrivajući se od haške optužnice za ratni zločin, Branimir Glavaš optužen za ubojstva osječkih Srba, a najodlikovaniji general Vladimir Zagorec tituliran je kao ratni profiter.

Pitat će dijete, kakvi su to ljudi vodili rat?

Sve u svemu, prilično sumorna priča. Nažalost, Korade simbolizira krajnosti koje su bi mogle najviše polarizirati hrvatsku javnost. Teško će se iz povijesnih udžbenika izbaciti uspomene s kninske tvrđave, gdje je Korade kao zapovjednik Puma prvi podigao hrvatski barjak kojeg je Franjo Tuđman tako vehementno ljubio. Kako će se budućim naraštajima objasniti da je onaj krupni časnik na fotografiji mrkog izraza lica zapravo isti onaj zagorski nasilnik koji je hladnokrvno pobio četvero ljudi, zatim policajca, pa onda sebe. Pitat će dijete, kakvi su to ljudi vodili rat?

Hrvatska ima pola milijuna registriranih branitelja. Među njima ima mnogo heroja, ali nažalost nitko od njih nije službeno istaknut kao primjer. Zasluge za pobjednički rat prisvojio je predsjednik Tuđman, a privilegije prigrabili njegovi odabrani časnici. Ostali su prepušteni zaboravu iz kojeg izlaze tek kad novine statistički hladno zabilježe još jedno samoubojstvo očajnog branitelja. U javnosti su promovirani likovi sumnjive prošlosti i morala, herojima su nazivani ljudi koji bježe od odgovornosti za zločine, koji ne poštuju hrvatsku državu i njezine institucije, oni koji godinama u svojim sitnim feudima teroriziraju mještane. Korade je i tipičan primjer. 

Osoba nasilne naravi dobro je iskorištena u onih nekoliko ratnih godina, kada takve osobe služe svrsi i dobro se snalaze u nenormalnim okolnostima. No, kad je rat završio, ta ista osoba nasilne naravi vratila se kući s gomilom počasti i privilegija koje su mu poslužile kao zaštita od bilo kakvih posljedica. Korade je godinama terorizirao Zagorje. Zlostavljao je časnika SIS-a, zatim godinama izbjegavao pozive na sud i skrivao se od policije. Na kraju je dobio uvjetnu kaznu. Pijan je izazvao prometnu nesreću, pa mu se opet ništa nije dogodilo. Sa svojim ratnim kolegama demolirao je kafiće i tjerao strah u kosti mještanima po zagorskim selima.

Herojski bježao pa pucao na policiju države koju je oslobađao

Nakon što je pretučen od grupe mladića koji su odlučili napokon stati na kraju tom teroru, smišljao je krvavu osvetu. Sa svojim pomagačima oteo je majku jednog mladića, koja je samo srećom pobjegla. A onda je odlučio sam riješiti problem, kako i priliči čovjeku koji vjeruje u silu i usput je navikao da mu se svi klanjaju. Hladnokrvno je pobio četvero ljudi, među njima i jednu baku i maloljetno dijete, potm sedam dana herojski bježao od policije, pucao na policiju iste države koju je oslobađao, te na kraju presudio sam sebi, samo kako mu ne bi sudio hrvatski sud. Vjerovao je da je časnije ubiti se, nego završiti u zatvoru. Neki drugi prije njega mislili su da je časnije bježati, nego suočiti se s odgovornošću.

Dakle, heroja s kninske tvrđave izbjegavalo se i štedilo dokle god se moglo. Kad je već pobio nevine ljude, nije mu se više moglo progledati kroz prste. Da se na kraj njegovu teroru stalo prije desetak godina, svega ovoga ne bi bilo. Ona nesretna baka i unuk još uvijek bi bili živi. Ovako, tolerancija sustava prema ratnom heroju s kninske tvrđave proizvela je monstruma.

Godinama je izbjegavao snositi posljedice svojih djela, zato što je bio hrvatski general

U ovoj priči koja je zasjenila i primanje u NATO i dolazak Georgea Busha u Hrvatsku zanimljiv je i još jedan detalj. Neki Koradini suborci apelirali su da se ubojicu u medijskim izvještajima ne titulira kao generala, kako bi se jedan časni čin poštedio nečasnih djela osobe koja ga nosi. No, to je potpuno pogrešno. Korade je sve ono do čega je došao, do imovine i statusa nedodirljivog nasilnika, dobio upravo zahvaljujući tom činu. Godinama je izbjegavao snositi posljedice svojih djela, zato što je bio hrvatski general. Tjerao je Zagorcima strah u kosti zajedno s ljudima kojima je generalski zapovjedao i nakon Oluje. On je bio njihov general, policija je imala respekt prema njegovu generalskom činu, a i žrtve su prema tom činu pokazivale strah - više nego poštovanje. Dakle, pravedno je da se i u trenutku kad tri tisuće policajaca traga za četverostrukim ubojicom Ivanom Koradeom naglasi kako je riječ o generalu Koradeu. Onom koji je podigao zastavu na kninsku tvrđavu. S tim činom je živio, s njim je i poginuo. Jednom herojski, na kraju kukavički.

I kako će se na kraju povijest postaviti prema generalu i ubojici Koradeu? Teško je to reći, ali iskustvo nam govori da bi se moglo dogoditi sljedeće: budući da je Korade pobio nedužne Hrvate daleko od rata, javnost će ga osuditi kao brutalnog ubojicu i zaboraviti da je ikada kročio na kninsku tvrđavu; prema onima, pak, koji su daleko od rata pobili nedužne Srbe, poput Norca u Gospiću ili egzekutora po Sisku, Osijeku ili po Krajini nakon Oluje, i dalje će se pokazivati određeno poštovanje. Norcu i dalje neće službeno biti oduzet generalski čin, haški osuđenici slavit će se kao heroji, a Domovinski rat ostat će rastrgan između politike i historije.

Tomislav Klauški